Iako bi ova priča lako mogla imati i puno dužu verziju, tamo negdje od '92 i (anti)himne jednog dijela jedne generacije imenom "Creep", skratit ćemo uvod koliko je to za priču moguće.

Radiohead su već nekoliko godina band kojeg ne treba posebno predstavljati: britanski kvintet, sastavljen od većinom akademski obrazovanih osoba, koji je upravo gore navedenim glazbeno-vokalnim komadom, koji se tako dobro uklopio u tadašnju bujali Seattle grunge scenu, stekao ogromnu pozornost javnosti. Nakon prva dva albuma kada još nose teret "one hit banda", 1997 im izlazi malo remek djelo i po mnogima album godine - "OK computer". Tim albumom rade nepovratan odmak od primarno gitarističkog zvuka i potencijalnih stadionskih hitova, prema mračnim i paranoičnim vizijama svijeta oko sebe. Iako sadrži i par "gitarijada" (odlična "Electioneering", npr.), album donosi i potpuno glazbeno ogoljene i na minimum svedene ispovijesti ("No Suprises", "Exit Music"), ali i robotoidni monolog u "Fitter Happier". Osim novog zvuka, ploču odlikuju i do sada najjači textovi, a band sve više pažnje pridaje i vizualnoj prezentaciji, što donosi par izvrsnih spotova ("Karma Police", "No Suprises" i "Paranoid Android"). Radiohead su bili na svom, do tada, najvišem kreativnom vrhuncu.

Na slijedeći album čekamo 3 duge godine u kojima je masa kritičara/fanova/kumica s placa iznosila svoja očekivanja u vezi nasljednika epohalnog "Kompjutera", spasitelja ne-znam-ni-ja-čega-sve-ne. Naravno, kako to obično i biva kada su očekivanja takva, "Kid A" (2000) je velikom dijelu gore navedenih bio, pa, blago razočaranje. Osobno, experimentalniji zvuk albuma mi je bio logičan nastavak onoga što je na "Kompjuteru" začeto, pa iako mi u početku nije toliko dobro sjedao, opetovanim slušanjem mi se toliko uvukao pod kožu da mi danas stoji ravnopravno uz bok sa hvaljenim mu prethodnikom. Ritam mašine, neobični zvuci, efekti i semplići, filtriran glas izbačen iz prvog plana, te mantrajući textovi, su samo neka od obilježja ovog previše podcijenjenog albuma. Da, zaboravih napomenuti, "Kid A" je doslovno rasturio Amerikance i njihove top-čartse…

Godinu dana kasnije izlazi i njegov, pomalo zaostali, brat blizanac "Amnesiac". Izuzev malog dijela kritičara i publike, album je proglašen samodopadnim experimentalnim izdrkavanjem u maniri najnekreativnijeg razdoblja Pink Floyda i sličnih bendova. Sami Radiohead su ga najavljivali kao B-stranu "Kid A", govoreći da su to pjesme sa istih sessiona.
Nisam siguran da li to pripisati onom opasnom "Tricky stanju" gdje sve što snimiš misliš da je dobro, ili jednostavno padu kreativne inspiracije, ali izuzev 3-4 pjesme ("I Might Be Wrong", "Knives Out", "Pyramid Song", "Packt Like Sardines in a Crushed Tin Box"), "Amnesiac" je teško slušljiv album. Čak i dosadan.

I onda, nakon svega toga, nedavno na ÖRF1 (hvala Bilbo!) ulovim njihov koncert svježeg datuma; uz poneku stvar s prva tri dugosvirača, koncertom su vladale stvari sa posljednja 2 brata blizanca. Ali stvari dobivaju na momente brži ritam, jače izražene efekte, krešteće gitare, a ako tome pridodamo i Thomovo (fuckin' ATARI T-shirt! Sjeća li se tko još tog kompa?!) neurotično skakanje/plesanje i kreveljenje po pozornici, dobivamo zaista moćan glazbeno-vizualni podražaj. Band izgleda moćnije i samouvjerenije nego ikada prije (Johnny cijelo vrijeme prčka po nekim instrumentima i spravicama, a brat mu Colin izgleda kao da je prvi put u ruke dobio bas, igračku koju je oduvijek želio). Osim onih laganijih, stvari zvuče toliko moćno da vas apsulutno tjeraju na neku vrstu kretanja i gibanja. Koncert koji treba doživjet uživo, definitivno! "I Might Be Wrong: Live Recordings" (2001) je upravo zbirka od 8 pjesama izvedenih u opisanom stilu. Gitarom nabrijana "National Anthem" za zvukovima koji podsjećaju na one iz kakvih horror filmova, ritmična "I Might Be Wrong", ubrzana i do sada najbolja verzija "Morning Bell" (pjesma koja svoje verzije ima na oba zadnja albuma), "Everything in Its Right Place", "Dollars and Cents", te "Ideoteque" na kojoj raja zborno pjeva, su najbolji dijelovi ovog kratkog zapisa (40 min). Izostavljanje "Knives Out", a uvrštavanje klavirske laganice "Like Spinning Plates", na primjer, je ogroman minus obzirom na trajanje albuma; da je "normalne" duljine i da ima više stvari, progledalo bi mu se svašta kroz prste, ali ovako…

Svi oni koji su voljeli "Kid A" ili čak i "Amnesiac", bit će i dalje oduševljeni, a oni koji su sa Radioheadom stali kada su oni zamijenili gitare za ritam mašine, ne vjerujem.

Ovaj live album na momente dokazuje da su oni danas i te kako uzbudljivi i energični, ali, pogledamo li u globalu zadnja tri albuma, čini mi se da bi jedan album izdan od 80% materijala s "Kid A" i 20% s "Amnesiac", bili puno puno bolja stvar. No, uvijek si to mogu napraviti na kazeti, ne? Tada bi im priznao i drugi, live, koji bi uz ono što trenutno "I Might Be Wrong", izuzevši stvar, dvije, ima, te dodavši starije stvari u nabrijanim izdanjima. Onda pi ponovno bili nenadjebivi; sada su u nekom vakuumu gdje čekam njihov slijedeći potez. Samo kada bi mi se dokoturali negdje u blizinu, pa da im to i kažem…

Jebiga, od 8 pitanja, 6 točnih odgovora, a i faktor duljine...
Ne može više od 7, žao mi je kolege.
Pripremite se malo bolje drugi put, znam da možete.

ocjena albuma [1-10]: 7

sale // 01/12/2001