sve je počelo singlom "yellow" s albuma "parachutes", pa je uslijedio jedan od najhvaljenijih albuma svog vremena "a rush of blood to the head" gdje uz medijski valjda najčešće puštanu pjesmu "in my place" su izdali jednu od najljepših pjesama ikada napisanih "the scientist".

uslijedio je "x & y", dočekan s velkim nestrpljenjem i opet pozitivnim kritikama, gdje se se već mogao naslutiti početak laganih promjena u pisanju pjesama, koliko god je zvuk ostao u prilično istom stilu kao i do onda, uz malo više kompleksnosti kroz konstrukciju pjesama.

sa "viva la vida" odmah je najočitije do sada da je najveći korak koji su do sada napravili. naravno, nema tu neke prevelike promjene stila, ali svakome tko je slušao colplay će biti jasno već na prvo slušanje da su unijeli mnogo inovacija u svoj zvuk.
ja im već sada dajem samo zbog toga veliki plus, na temelju hrabrosti. uz takav staž kakav su imali do sada, u jednu isprobanu i isplativu šemu po kojoj su još godinama i albumom za albumom mogli ponavljati jedno te isto i mlatiti novce i popularnost, oni su se odlučili za ono što su oni željeli, a ne producneti i studio...

"viva la vida" je jedan odlično zaokružen album sa 10 pjesama, već poznatim singlom "viloet hill" koji je na albumu tek osmi po redu, uvodnim instrumentalnim introm "life in technicolor" plus bonus trackom - instrumentalom outrom "the escapist".

9 cjelovitih pjesama i ne zvuči toliko mnogo, naročito nakon tri godine čekanja, ali zanimljivo je da su čak tri pjesme napravljene u "cut i prelazak" stilu; "42", "yes" i "lovers in japan/reign of love" gdje je čak očito po okomitom znaku da se sastoji od dva dijela. tako da na jedan način ove tri pjesme možemo gledati kao na šest manjih.

što se tiče samih pjesama, svaka je jedan mali hit, ali svojstven za ovaj album, nema tu novog "the scientista", "in my place" ili "yellow". pjesme jednostanvo ne odgovaraju u tom smislu. ali nikako ne na ikakav negativan način.

"cemeteries of london" slijedi poslije intra, mističnog prizvuka, sa laganim tonovima klavira koji kao da su tu samo da daju melodičnost divnom vokalu, i tada slijedi spajanje s akustikom gitare. pjesma je idealno postavljena za "prvu" pjesmu na albumu, možda najviše podsjeća na njihovu uobičajenu "x & y" koncepciju.

ali tada prelaze na "lost", i već se osjeća nšto drugačije u novom coldplayu, užasno upadljiv kombo bubnjeva i ritam mašine kojeg ćete lupkati već poslije prvog slušanja.

slijede zaredom one tri "dvostruke" pjesme; "42" koja počinje baladski tužno samo chrisom i klavirom da bi prešla nakon sekunde šutnje u jednu drugu dimenziju sa življim ritmom gitare. dok pak je s druge strane "lovers in japan/reign of love" suprotan slučaj, prvi veseliji, a drugi dio je opet ostavljen vokalu i jednoj neprekidnoj predivnoj melodiji klavira.

"yes", sedmominutna, ponajbolja i najkompleksnija pjesma na albumu, sadrži jako velik broj slojeva, od koketiranja indijskim melodijama preko impresivnih efekata slidea gitare ili violina, dubokim vokalom, možda najdubljim što je chris martin do sada ikada pjevao, pa do dizanja do njemu poznatih visina, i tako do fantastične za coldplay netipične završnice.

"viva la vida" je jednostavna stvar, po strukturi najsličnija "violet hillu", brza, melodična i glasno orkestrirana pjesma, dobar izbor za drugi singl, odmah ulazi u uho.
"strawberry swing" i "deaath and all his friends" su savršeno uklopljene kao kraj albuma, jedna dosljedno nadopunjuje drugu i ostavljau put do "the escapista" kojim završava ovo malo veliko remek-djelo.

ocjena albuma [1-10]: 9

vidman // 18/06/2008

PS: za one koji još nisu uopće, previše ili premalo slušali "viva la vida" danas, 18.06., je slušaonica u KSET-u.