Ne bih volio biti britanski glazbeni kritičar jer bi vjerojatno morao hvaliti bendove tipa Doves, elem, ovakav bend kod nas ne bi otišao dalje od prvog albuma ako bi ga uopće i mogao objaviti za neku etiketu, dok u Britaniji ovi golubovi lete uspješno već 25 godina. Doduše s jednom povećom pauzom, ali ama baš svih 5 prehodnih su se okitili ogromnim uspjehom: debi "Lost Souls" (2000) je prodan samo u UK u nevjerojatnih 300.000 primjeraka. Da sam taj britanski poltron koji uzdiže brit-pop i sukladne žanrove do patriotskih epiteta, uostalom Britanci, pogotovo Englezi su kontinent sam za sebe, vječiti su prvaci u nogometu, njihova pop i rock scena je najbolja u svemiru, a engleski mentalitet i svjetonazor su jedino pravo mjerilo životnih obzora, onda bih pisao hvalospjeve da je ovo najbolji album nakon raspada The Beatles kojima su se samo mogli približiti Oasis. Ma kaj god. Ovaj trojac iz Manchestera i dalje radi sablasno dosadan derivat brit-popa s ponešto progressive konotacija sabijenih u formate do maksimalno 5 minuta obuhvativši sve relevantno provjerene štoseve i fore na temu melankolične lamentacije 'ovih jebeno teških vremena' pucajući na empatiju da su i sami autsajderi, luzeri i emotivno iznevjereni momci s mnogo razumjevanja za lošu depresivnu društvenu klimu. Joj, kakvo prenemaganje. Da su hippy vremena pjevali bi o beskrajnoj ljubavi koja jedina može zaustaviti rat, a moš' si misliti kako su britanski vojnici rado išli u Vijetnam, Izrael, Egipat, Iran, Afrganistan, a posebice na Faklandske otoke. Ne usude se niti do Ukrajine, a kad je bio rat kod nas nije ih bilo briga.



Ustvari, oni samo lukavo izvlače narodni duh društva stacioniran u čak 5 singlova: "Renegade", "Cold dreaming", "Saint Teresa", "A drop in the ocean" i "Cally/ Lean into the wind" preslikavajući sliku distopijskog krajolika od futurističkog Manchestera, istraživanja tema tjeskobe i opraštanja navješćujući tračak nade kroz religioznu ikonografiju i tako redom svašta toga nabacanog za privlačenje široke audijencije s ponešto baladičnosti i gnjecave patetike pecajući i folk publiku Fleet Foxes, Scott Walkera, te naravno, plamsajući se i kroz elemente Ed Sheerana. Govoriti da je ovo majstorski album može samo gluhi ili unosno plaćeni novinar čiji i jest zadatak da hvali dosadne smandrljotke u svezi manipulativnog švercanja nekakve nevjerojatne autorske kreativne katarze. Ako su toliko kvalitetni kao što ih hvale NME, Buzz Magazine, Clash, The Daily Telegraph, Live4Ever, Mojo, Narc, Record Collector, XS Noize, The Guardian…, nije li čudno da ih osim u Britaniji i Irskoj ne fermaju ni Amerikanci, a niti ama baš jedna europska država? Kome vi to farbate oči i uši?

Naslovi: 1.Renegade, 2.Cold dreaming, 3.In the butterfly house, 4.Strange weather, 5.A drop in the ocean, 6.Last year's man, 7.Stupid schemes, 8.Saint Teresa, 9.Orlando, 10.Southern bell

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 02/03/2025