Pred nama je novi uradak legendarnog Blaze Bayleya, možda najpoznatijeg po ulozi vokala u britanskim dinosaurima heavy metala - bendu Iron Maiden, te možda malo manje poznatog po ulozi vokala u bendu Wolfsbane. Nakon izlaska iz Maidena, Blaze je izdao 3 studijska albuma pod imenom Blaze koja su od strane kritike prihvaćena više-manje izvrsno, a nakon raspada tog benda okupio je novu ekipu i počeo djelovati pod imenom Blaze Bayley. Ovo je drugi album pod tim imenom.

Unatoč osobnoj tragediji (smrti supruge Debbie), Blaze i ovdje potvrđuje naslov svojeg prijašnjeg albuma - on je uistinu The Man Who Would Not Die! Bend ostaje u istoj postavi kao i na prijašnjem albumu i još jednom se to pokazalo kao dobitna kombinacija. Bendovi nakon nekog vremena djelovanja u istom sastavu znaju sazrijeti i ubrati plodove međusobnog poznavanja i suradnje - usudio bih se reći da bi to i ovdje mogao biti slučaj. Paterson (inače iskusan pisac) je vrlo zanimljiv na bubnjevima i stvara odličnu ritmičku nit vodilju za ostatak benda. Jay Walsh i Nicolas Bermudez rasturaju na gitarama (sudeći prema starijim live snimkama Bermudez puno više, ali ne bih htio širiti predrasude o raspodjeli gitarskih dionica na ovom albumu) pa tako možete očekivati puno kvalitetnih rifova i solo dionica kao npr. žestoki uvod u Madness and Sorrow ili profinjeni solo na 1633.

Ipak to se može reći i za puno albuma. Ovaj mi je puno više fascinantan zbog snage sveukupne glazbe na njemu i poruke koju šalje. Nisam ga doživio kao još jedan album koji će mi dići adrenalin za subotnjeg izlaska ili kao materijal za brušenje tehnike na gitari. Neke odlične gitarske dionice nisam ni doživio kao gitarist pa su mi promakle u tom smislu do kasnijih preslušavanja jer sam cijelo vrijeme bio usredotočen na ljepotu cjeline. Blaze ovdje uistinu izgleda kao da baca dušu u glazbu i tekstove i pjeva o svojem životu, strahovima, pitanjima, težnjama… Puno sličnih tema se već provlačilo i kroz prijašnje njegove albume, još iz doba benda Blaze koji je djelovao u drugačijoj postavi, a ovdje je sve to poprimilo puno mračniji ton iz očiglednih razloga. Mračna atmosfera pojačana je prekrasnom naslovnicom koja ocrtava očajnog čovjeka okruženog ogromnim valovima koji samo što ga nisu progutali. Suprotno onome što bi neki napravili - predali se i utonuli u tugu zbog tragedije, Blaze tu energiju prebacuje u svoju glazbu. Ne možete ostati hladni na stihove u Watching the Night Sky koje posvećuje svojoj preminuloj supruzi, ali iznenađujuće - pjesma je ujedno optimistična i ponavlja da nema predaje! Iako bi se iz nekih skladbi možda dalo iščitati suprotno (Surrounded by Sadness, Letting Go of the World, Comfortable in Darkness…), to je i glavna nit vodilja albuma i poruka slušateljima - nema predaje! Blaze poput psihoterapeuta istražuje svoj vlastiti um i na kraju albuma zaključuje:

"There is no step that I now fear to take
The world within me, is mine to create
My fate is in my own hands
Now I understand
How it can be, how I can see, how I can find a way
To be comfortable in darkness"

Iako bi se o samim tekstovima moglo još nadaleko i naširoko pričati (npr. 1633 posvećuje Galileju i njegovom suđenju radi hereze - opet motiv borbe za življenje vlastitog života po svojem vlastitom izboru), kad se to stopi s glazbom postane još samo savršenije. Skladbe su se ponešto promijenile od zadnjeg albuma: sad su malo manje žestoke i ponešto sporije. U nekim segmentima (melodičnost, harmonije na gitarama…) se bend vraća u klasične heavy metal vode, ali globalno zadržava prepoznatljiv Blazeov potpis i nezamjenjiv je s hrpom klišejiziranog smeća koje danas prolazi pod heavy metal.

Da ne dužim: toplo bih preporučio Promise and Terror svim ljubiteljima metal i rock izričaja, a posebno onima koji vole utonuti u glazbu malo dublje i proučiti ono što stoji iza površine, preslušati pažljivije mnogo puta, proučiti koji je koncept autor imao za svoje djelo….makar i bez toga - album zaslužuje same pohvale i radi čiste snage melodija i glazbe. Čini mi se i kao materijal koji bi s daljnjim slušanjima mogao postati još samo bolji i bolji (kao što je slučaj i s prijašnjim njegovim albumom koji mi je danas puno draži nego prije godinu dana).

Blaze nam uskoro dolazi i u Hrvatsku (dva koncerta, jedan u Zagrebu (Močvara, 29.4.), a drugi u Splitu (Kocka, 30.4.)) pa se vidimo tamo! Sudeći prema nastupu u Splitu još iz doba prijašnje postave te prema kvaliteti glazbe i snimkama s live nastupa, Blaze ne može razočarati!

ocjena albuma [1-10]: 9

deda // 11/02/2010