Nekadašnji lider koprivničkih punk novovalaca Fakini objavio je prvi solo album iza kojeg stoji ne suviše bogata, ali vrlo respektabilna prošlost. Naime, činjenica je da su Fakini bili uz prvi punk u ex-Yu jedan od najzanemarenijih bandova samo zato jer su dolazili iz provincije i govorili su o individualno zatomljenim osjećajima radničke klase, no nikako im se ne može osporiti učešće, makar marginalno, sa tadašnjom sukladnom scenom na kojoj su bili Pankrti, Pekinška Patka, rana Azra, Prljavo kazalište, Film, Idoli, Električni orgazam, Parafi, Termiti, Haustor... Sam Milivoj (u daljnjem kontekstu Štef) jasno je rekao u opsežnom dokumentarnom filmu "Koprivnica pleše pogo" (režiser i autor Matej Perkov) da je koncem '70-tih shvatio da nije sve u pjesmama koje traju po 20 minuta, već da se snaga nalazi i u kratkim, jednostavnim i britkim punk-rock pjesmama.

No, ovaj njegov prvi solo album nakon skoro 25 godina kreativnog zatišja ponovno otvara staru ljubav ka melodijama, sympho i progressive izrazu bez obzira koliko god on to htio pretvoriti u nešto novo (Fakini su 2000. godine objavili poprilično plitko produciran, pop-rock/retro new-wave album s ritam mašinom "Himne radu i ljubavi"). Nema punka i određene tvrdokorne sirovosti s kojom je elegično i naivno protkao neke od svojih legendarnih punk/new-wave pjesama, ali ovdje se prisustvo letargije kojom su opčinjavali Fakini i dalje nazire, samo u daleko dubljem kontekstu. Naime, cijeli album je instrumentalan, uglavnom je odsviran na akustičnu gitaru u kojoj se Štef izražava na način vrlo profinjenog ambijentalnog rockera - kantautora koji slijedi svoje sheme odavno proživljenih detalja mladosti u vrlo dubokim emotivnim varijacijama. Bez obzira što produkciju albuma potpisuju Davor Vdović i legendarni Eva, Miroslav Evačić koji je na nekoliko pjesama odsvirao klavijature i još nekoliko instrumenata, autorski potpis na sebe preuzima Štef.

Album je zamišljen kroz troslojni koncept u kojem svoje određeno mjesto imaju po tri kompozicije. Prva, nazvana "Tema I" neće općiniti nikoga drugoga osim obožavatelje jednostavnih pop struktura u razmeđu Merlin i nekadašnjeg ljigavo opskurnog Bijelog Dugmeta, no već naredna "Tema II", te ostatak albuma je posve drugačijih osobina. Jazz klavir, sjajna melodija na ksilofonu (barem tako zvuči) i piano-bar šmekerska 'nobles' atmosfera kao iz mondenih James Bond klubova. Tema je pogođena u potpunosti s kojom Štef pokazuje da se daleko bolje snalazi na teritoriju uglađenosti nego li na primarnim zadacima pop šablona. Ovo nije kulminacija albuma, ali je odličan suvremeni jazz-pop/blues kojeg se ne bi posramio niti velikan Hollywoodske glazbene scene poput razvikanog John Williamsa koji 'piše li ga piše za sve što se dobro i masno plaća'. Odlična je stvar i već je sada stavljam u najbolje kompozicije 2010. godine (moja supruga Marijeta ju je stavila na svoj top 2009). "Tema III" je elegična rapsodija koja nakon relativno dosadnjikavog minimalističkog uvoda donosi i nekolicinu klasičnih neo-folk/etno/sympho-progressive šablona koji u konačnici zvuče više nego sjajno sa orkestracijama koje su nalik na najbolje dane ne samo Genesis i Yes, već i klasičnih, kasno romantičnih impresionista poput Ravela ili Wagnera. Splet okolnosti je možda sasvim slučajan, ali je izuzetno nabijen emocijama. Drugi dio albuma koji počinje sa "Jasmin" najavljuje lijepi, relativno plesni etno/folk nabijen aranžman uokviren sa melodijom violine i dvoslojnim taktovima brže/sporo uz prateću akustičnu gitaru, te se nastavlja sa skoro identičnom, vrlo elegičnom melodijom u "Dolazak" koja je odsvirana samo na synth i tek prateći, skoro zanemareni takt bubnjeva. Završni dio ove seanse okončava vrlo čudna melodijska kompozicija "Odlazak" koja je izvedena samo na cimbulama u raznolikom konglomeratu obrade Gulliana (da, dobro ste pročitali) i zakukuljenih insinuacija na tko zna što, no melodijski je odlično sročeno. No, najbolji dio albuma tek slijedi u posljednje dvije kompozicije "Jecaj" i "Jecaj II". U obje veliku ulogu je ostvario Miroslav Evačić sa svojim odličnim adaptacijama na gitari i banju, a ne bih baš bio 100% siguran da je Štef odsvirao sve one sjajne, prekrasne ugođajem i ambijentom pogođene dionice na akustičnoj gitari. Tko god da je od njih dvojice, ovdje se dokazao majstor na djelu koji zna što je istinski vrijedno i puno emocija. Te dvije posljednje skladbe su jednostavno rečeno, umješnost prikaza elegične ljepote na vrlo senzibilan način. Nije da djeluju poput tko zna čega, ali asociraju na zaboravljeni duh civilizacije kada je romantika, snenost i finoća bila ispred svih aktualnih monumentalno rudimentarnih depresija i opće prisutnog nihilizma.

U ovakvom svijetu s kojim živimo uglavnom u pokvarenim i izvrnutim odnosima vrijednosti, ovaj album dolazi kao pravi melem za odmor ljudske psihe; nije oskvrnut malodušnošću i njegova vrijednost dolazi u opticaj tek sa sastavljanjem mozaika loših i dobrih strana ljudske percepcije i naravi. Djelo je lišeno trendova i insinuacija, gotovo je izolirani primjerak posebnosti koja dolazi iz ravne nam Podravine. Nije naiva, ali je debela umjetnost senzibilno melodičnog ambijenta.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/01/2010