Jedan od istinski pravih i na žalost nepriznatih punk-rockera bivše države, nakon što se odvažio objaviti prvi solo album "3 x 3" (2009, Šareni dućan/ Blind Dog Records), krenuo je u posve novom smjeru kojem je teško predvidjeti nastavak. 'Štef z Koprivnice' nije akademski glazbenik, ali poput nekih zvanično 'neškolovanih' muzičara rabi ono načelo 'ezoterične glazbe' gdje je sadržaj važniji od tehnike. U tom pogledu on se potpuno primaknuo najznamenitijim avangardistima u posljednjih nekoliko decenija poput Coil, Nurse With Wound, Einsturzende Neubauten... koji su glazbu radili na netipičnim art formatima naglašavajući sirovu i nepatvorenu individualnost ispred svega.

Sa svega par minimalističkih akorda na gitari, Štef priča gotovo umobolnu storiju o životu koja se može posložiti po onom redosljedu 'od koljevke pa do groba'. Ponekad podsjeća na najzadrtije black-metal ambijentaliste poput Burzuma ili Xasthura (koje inače vjerojatno nikada nije slušao), a ponekad poput najznamenitijih atmosferičara, primjerice Brian Eno-a ili David Sylviana koji se u jeku velike popularnosti 80-ih odvažio na onaj čuveni dvostruki eksperimentalni album "Gone To Earth" (osobito na drugoj instrumentalnoj ploči). Zvuk je sirov i nedorađen, napravljen je u skućenom portalu, ali je muzika doslovce 'šaranje' po epohama ambijentalne i eksperimentalne, prije svega rock glazbe unazad 3-4 desetljeća. Pri tome se neizostavno nameće temeljac Coil za koje Štef također nikada nije čuo, a do njega su doprli po tko zna kojem rukavcu i 'rodoslovskom' utjecaju.

13 instrumentala satkano je od svega dva osnovna momenta - pratećeg sampla i gitare. Dok su samplovi procesuirani loop tehnikom (zvona, pucketanje vatre, ovacije publike, kastanjete, otkucaji sata, odjek gonga, galop i rzanje konja, šum vjetra, žubor vode, otkucaji srca, obredni indijanski tam-tam, topot željezničkih vagona, žamor ljudi, graktanje vrane...), gitara je odsvirana različitim načinima s velikim udjelom tremola, disonantnih distorzija i legato tehnike pri čemu je osnova sadržaja bazirana na ritmičkim melodijama i uglavnom klasičnom konceptu rock pjesme. Tempovi su promjenjivih karaktera, te unatoč eksperimentalnom pristupu, u niti jednom momentu Štef nije izgubio doticaj sa vitalnim rock načelima koji su najpristupačniji u prve četiri skladbe "Krv (hladna)", "Strah", "Korida" i "Izdaja". U temama "Samoća", "Krik", "Tuga" i "Udar" prelazi na distorzirani/ amplificirani zvuk sa laganim staccato kombinacijama u kojima se gotovo hvata u koštac sa klasičnom gitarskom glazbom s povremenim natruhama progressive/sympho/space-rock ostavštine. Posljednjih pet naslova "Patnja", "Smrt" (sa tribalnim indijanskim tam-tamom i nerazgovjetnom spoken-word dionicom), "Plač", "Tamjan" i "Krv (svježa)" kombiniraju dvije osnovne gitarističke tehnike (legato i staccato) koje pričaju jezovitu fabulu 'između redaka'.

Sama umjetnička priroda svih ovih kompozicija leži u posve jednostavnom načelu - samplovi, uglavnom raspoređeni u pravilnim vremenskim intervalima protežiraju podlogu i pejzaže, a Štefova gitaristička svirka pojedinca koji se s njima hvata u koštac poput životnih vrtloga i raznih stihija konkretnih duševnih i emotivnih boli bez ikakvih izgubljenih vrludanja po teritorijima od nemila do nedraga. Na otprilike sličnim idejnim formatima (samplovi plus živa svirka) rađen je onaj malo poznati, ali u art-underground okvirima vrlo dobro znan album Brian Harnettyija - "American Winter" (2007, Atavistic Records) koji se angažirano posvetio istraživanju nekih perioda američke povijesti od nestanka klasičnog Divljeg zapada koji se preobražavao u suvremeno društvo 20. stoljeća između dva svjetska rata.

Međutim, sirova i kompaktna produkcija Stipe Madunića koji je bio i majstor za efekte/ samplove, uokviruje ovo nesvakidašnje, bolje rečeno raritetno hrvatsko gitarističko izdanje u vrlo primitivnu naivnu umjetnost kakve nije bilo poprilično dugo na našim prostorima. Još negdje od konca prošlog stoljeća kada je na moment zasjajila avangardna art-rock pojava Vlatka Klarića koji je objavio d.i.y./ demo album "Samostvaranje" 1998. i potom se posve zavukao u privatni život objesivši gitaru o klin. Kompletna glazba na ovome albumu se mirne duše može svrstati u posve izolirani fah kakav apsolutno nitko ne koristi u svrhu promocije na službenim albumima, već samo kao skice i nacrte na probama. Stoga je ovo iznimno hrabar potez Štefa koji je 'skice i nacrte' pretvorio u homogenu cjelinu koja prije svega nije nekakvo tamo 'natucanje i pimplanje' po gitari, već je pretvoreno u posve dorečen instrumentalni rad pun intime i vrlo sumornih istraživanja ljudske psihe, emocija i nekih vitalnih, neodvojivih preokupacija koje svako ljudsko biće zadesi, barem ponekad, u periodu između rođenja i smrti. Unatoč veoma mračnom sadržaju i eksperimentalnosti, album se ne gubi u samodopadnom istraživanju zvuka kao što bi se to moglo naslutiti, naprotiv. Osmisliti 13 ovakvih kompozicija nije mačji kašalj; premda su ovakve radove mnogi pokušavali stvarati tokom dugačke epohe r'n'r-a, malo kome je uspjelo izbjeći upadanje u monotoniju i zamku klišeja. Na svu sreću, Štef je izbjegao sve moguće popratne kerefeke, pa čak i sentimentalnost i patetiku, te se orijentirao isključivo na sadržaj, tj. na pjesmu, komad po komad, te kako god da 'na papiru' izgleda nevjerojatno, nema niti jednog 'praznog hoda' i 'popune prostora' samo radi estetskog formata.

Djelo jeste zbog specifičnog oblika i tehnički minimalističke prirode neprilagođeno za široku primjenu, tj. za veliki auditorij kome je bio namjenjen prethodni rad "3 x 3", no upravo se u tom faktoru nalazi sva ključna umjetnička vrednota "Monaha". Izoliran, posve povučen i zabarikadiran u rock meditacije lišene bilo kakvih kurentnih trendova poput drone/doom/slow-down ili neo-folka s rock predznacima, ovaj album otkriva tamne strane psihe na relativno vedar i melodičan način koji unatoč mračnom dekoru i izboru od praktički samo dvije krajnosti - tame i svjetla, te tišine i zvuka, uspjeva očarati jednostavnošću i obredno-primitivnim senzibilitetom poput primjerice slikarske tehnike ugljena ili olovke gdje su i praznine sastavni dio koncepta. Zbog toga one paralele, osobito sa Coil, najjasnije dolaze do izražaja bez obzira što se u slučaju ovih velikih engleskih upokojenih avangardista radi o elektronskoj glazbi. Sadržaj, te pristup prema djelu im je gotovo identičan, a druga strana, ona čisto promotivna je još izraženijih i bliskijih proporcija. Štef je omot albuma napravio ručno ispisavši ga najobičnijom penkalom i objavio ga je u samo 100 primjeraka (Coil su mnoge svoje radove tiskali u otprilike sličnim tiražima), te se bez ikakve sumnje "Monah" sa svim svojim performansima približio iskonskoj umjetnosti koja ne poznaje nikakve marketinške trikove i autorske kompromise.

Stoga ovaj album nije namjenjen srednjestrujaški orijentiranoj publici budući da se u imaginarnom pogledu temelji na izraženom 'soundtrack' backgroundu za film koji nije snimljen. A kada bi se, kojim slučajem, za ovih 50-ak minuta materijala snimio prikladan art-film, po mogućnosti crno-bijeli sa slojevitom fabulom, mnogima bi se kao na pladnju prikazao raskošan Štefov talent kojeg je ovdje upriličio.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/01/2011