Iako je album izašao još koncem siječnja 2009. i promoviran je na europskoj turneji na kojoj su između ostalog posjetili Zagreb i Sarajevo, odajemo sa zakašnjenjem poštovanje ovim velikanima grindcore i death metala recenzijom njihovog 14. studijskog albuma.

Ništa ekstra novog od Napalm Death. Postava je i dalje ista (Mark 'Barney' Greenway - vokal, Shane Embury - bas, Mitch Harris - gitara i Danny Herrera - bubnjevi), produkcija je relativno čista (Russ Russell), zvuk je jednostavno i klasično baziran, a pjesme su i dalje, naoko, žestoke i nabijene čvrstim ideološkim lirskim pozitivizmom kojeg je i dalje nemoguće razabrati nakon ovakvog načina pjevanja. Naravno, odavno se u njihovom izrazu izgubio pojam grindcore, tek u nekim trenucima podsjećaju na svoje rane i prilično šašave dane, ali daleko od toga da će ikad više pružati onakve eskapade kakve su imali na svojim prvim radovima. Podsjetimo se, ovaj band iz Birminghama je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda s najkraćom pjesmom koja je ikada snimljena; "You suffer" s debi albuma "Scum" (1987) traje samo 1 sekundu i 316 tisućinki, a napisali su je prvi pjevač Nicholas Bullen i gitarist Justin Broadrick koji su band napustili netom uoči izlaska prvijenca.

"Time Waits For No Slave" je samo logičan nastavak njihovih posljednjih studijskih ostvarenja "Enemy Of The Music Business" (2000), "Order Of The Leech" (2002), "Leaders Not Followers, pt.2" (2004), "The Code Is Red… Long Live The Code" (2005) i "Smear Campaign" (2006), pa se tako ovdje nalazi uobičajeni konglomerat metala, hardcore ritmova, punka, metalcorea, sve manje grindcorea, a sve više zvučno nalikuje na klasičan death metal. Minutaža pjesama koje traju u klasičnom aranžmanu od nekih 3 i pol minute odavno su postale glavni obrazac Napalm Death, tako da niti tu nema nikakvih bitnih razlika. Mark Greenway je i dalje u svojem grindu, malo vriska visoko, pa duboko (uglavnom i dalje nerazumljivo), a pjesme više nemaju svoj speed kao što bi se moglo od njih očekivati. Uvodna "Strong-arm" će više podsjetiti na death-thrash kombinaciju, dok je vokal i dalje opaki grind, te naredne "Diktat", "Work to rule", "One the brink of extinction" i naslovna "Time waits for no slave" donose otprilike vrlo sličan glazbeni scenarij. Snažne i brze gitarske baraže, riffovi, vrlo kratke melodije koje se petljaju sa 2-3 hc/punk akorda uz nekoliko promjena u tempovima i nezaobilaznim bubnjarskim vratolomijama. Tek na šestoj kompoziciji "Life and limb" Napalm Death usporava tempo s odlaskom u stanovite kombinacije math-metala, negdje na razmeđi Sepulture i najžeščih The Jesus Lizard, a nastavlja sa "Downbeat clique" koja je još jedna sporija skladba izmješana sa klasičnom hardcore ritmikom. Mitch Harris se zna dobro poigrati sa jednostavnom gitarističkom skalom gore-dole i to mu uspjeva već dobrih 10-15 godina da vjerno održi simbiozu punka, metala i hardcorea na visokoj razini. Eksperimentalniji dio albuma otpada na pjesmu "Passive tense" čiji instrumentalni uvod traje gotovo punu minutu; u njemu je prisutan psihodelični naboj s blago razlivenom gitarom i pozadinskim, vrlo udaljenim 'nijemim' atmosferskim vokalima, a onda slijedi uobičajeni sporiji Napalm Death, te mi se osobno čini kao najbolji trenutak albuma. Pjesma ima nekoliko različitih prelaza sporije-brže sa jednostavnim gitarskim punk/metal nabojem koji vrlo dobro odgovara za ulazak u drugi dio albuma. Zatim slijedi standardni dio sa "Larceny of the heart" bez kojeg bi se i moglo jer doduše ne donosi ništa novo (punk/metal/hardcore s dosta pratećih vokala), da bi potom uslijedila još jedna vrlo čvrsta i mračna pjesma "Procrastination on the empty vessel" koja je puna gitarske minimalističke psycho 'dark' atmosfere bačene u pozadinu kao da su tu negdje iskočili najžešći Bauhaus iz vremena 1981-83, naravno bez Peter Murphya. Ipak je Murphy na vokalu nešto sasvim deseto spram neandertalno orijentiranog Mark 'Barney' Greenwaya kojem ne možeš skontati niti jednu jedinu riječ jer pjeva, mumlja, cikta i grguta kao da mu je hračak vječito u grlu... Posljednji dio albuma su tri klasične, brze stvari "Feeling redundant", najkraća "A no-sided argument" i skoro pa najjednostavnija "De-evolution ad nauseum" koje finiš albuma pretvaraju u očekivani metal-punk/hardcore urnebes. U principu, ništa nije sve to skupa daleko od death metala.

Međutim, sam album ima svojih vrlo pozitivnih aspekata. Po riječima samog banda, čitav album je napravljen kao metafora na ljudsku svakodnevost u kojoj se zaboravljaju osnovne vrijednosti. Previše se trči u borbi između golog opstanka i pokušaja da se ponekad opusti koja kočnica u životu, vrlo malo se otvaraju prošireni vidici, a još manje se poštuju stvari koje se dešavaju u najbližoj okolini. Pjevač 'Barney' je u jednom interviewu izjavio da je album ustvari njihova posveta slobodi načina razmišljanja koja nije uvjetovana snažnom ulogom religije u suvremenom društvu i treba ga držati za riječ, no međutim, smisao njegovih tekstova je nemoguće dokučiti zbog apsolutno nerazgovjetnog i nerazumljivog načina vokalne interpretacije. Kako god, vidi se da je njemu itekako stalo da na bijesan način govori (odnosno pjeva), međutim, shvatiti što je rekao kroz ovih 14 pjesama je posve velika enigma.

Iskreno, nemam pojma šta je 'Barney' na ovih 50 minuta točno ispjevao, no siguran sam da nikome nije opsovao mater mada za to ima mnogo razloga. Kod Napalm Death je uvijek u prvom planu bila snažna i razorna glazba na razmeđi najbržeg metala, punka i hardcorea koja pogađa otprve zbog svoje jednostavnosti. Ovdje je to sve skupa posloženo da funkcionira onako kako treba uz i dalje upečatljiv vokal koji je nezaobilazan dio materije, makar samo kao popratni dio nadogradnje. Samo kad bih posve shvatio o čemu je 'Barney' ovdje govorio, ovome albumu bi poput britanskih kritičara dao još veću ocijenu.

Slušam po deseti put i ne shvatam tekstove zbog svih tih knedli u grlu... Tja, to je Napalm Death.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 17/09/2009