Jednom ne tako davno, u vrijeme totalnog ludila oko banda koji je tada imao svoj peak karijere, a odazivao se na ime "The Strokes", sasvim nenametljivo prodro je do mene dotad poprilično nepoznat francuski band imenom "Phoenix". Pa iako su već imali tri objavljena albuma (na koje se, naprosto, nećemo obazirati) pravu prekretnicu u izričaju donio je predzadnji album "It's Never Been Like That". Kasnije se pokazalo da je dečkima iz pariškog predgrađa to bila i prekretnica u karijeri, pa su se, baš poput ptice iz pepela, nakon albuma naglo uzdigli, jer je gorespomenuti album požnjeo neskriveno oduševljenje i publike i kritike, a meni je donio nešto sasvim novo i neočekivano: kako rafinirati "The Strokes", umekšati ih do pop-oidnosti, a opet, ne zakomplicirati, zadržati njihovu jednostavnost i izravnost i zatim tim pripravkom pogoditi ravno u srce! To valjda znaju samo Francuski Strokesi. Zvuči li vam to neobično ili besmisleno, a sviđaju vam se one najbolje stvari strokesa, odmah u nabavku "It's Never Been Like That". Ubrzo ćete ustanoviti da ovaj sjajan album ne samo da dopire do vas na prvu, već će svakim novim slušanjem otkriti mnoštvo detalja, što je nevjerojatno s obzirom na tako jednostavnu strukturu skladbi. I ustanovit ćete, nadam se, da strokesi, ma koliko to nevjerojatno zvuči, dobrano kaskaju za svojim francuskim štovateljima, jer se takva zbirka hitova kakvu su nam "The Phoenix" donijeli rijetko ponavlja.

Bar sam tako mislio dok se nije pojavio "Wolfgang Amadeus Phoenix" (u nastavku WAP), njihov ovogodišnji i peti album, stvaran čak tri godine od objave prethodnika. I što reći... gdje je prethodnik stao, WAP nastavlja... ponovno je to cjelina gdje svaka stvar može postati singl. Na tragu glazbe osamdesetih prilagođene modernom dobu, uz poneki odmak u plesnu elektroniku ("Fences") na Phoenix-ovski način, većina stvari zvuči slično, a opet toliko adiktivno da će vas album mučiti danima i tjerati da ga izližete, baš kao i njegovog prethodnika. Album otvaraju "Lisztomania", i "1901", dvije pjesme koje mogu na vrh top lista odmah, a vjerojatno tamo nikad neće doprijeti. Slijedi pomenuta rasplesana "Fences" kojom suvereno upadaju na teritorij "Cut Copy", ili "Hot Chip", a onda sjajni sedam i pol minutni polu-instrumental "Love like a Sunset" u kojem se reflektiraju ostale skladbe albuma, ali i priziva npr. rani Kraftwerk. Nastavak nije ništa lošiji: "Lasso" s duhovitom usporedbom ljubavnog odnosa i lasa, izvrsnom "Rome", predobrom "Countdown" sa sjajnim krešendom... ma nema smisla nabrajati, ovaj album nema lošu točku, sve je posloženo kako i treba biti. A indie glazba ima ozbiljnog kandidata za album godine.

Red je reći i tko su "Phoenix": Thomas Mars (vokal), Deck d'Arcy (bas), Christian Mazzalai (gitara), Laurent Brancowitz (guitar), te dodatni član Thomas Hedlund (bubnjevi, sampler).

Zanimljivo je da sav taj nevjerojatni glazbeni talent nekad malih anonimnih bandova poput "Phoenix" ipak na kraju nekako ispliva i do slušatelja, a bandovi prerastu svoju anonimnost. Pravda ponekad pobjeđuje. Na sreću.

ocjena albuma [1-10]: 10

danko // 07/08/2009