Ahh novi Deicide, u zadnje vrijeme dobivam isti feeling kao i kad izađe nešto novo od Venoma, tako što konstatiram da me ne interesira. S obzirom koliko se halabuke diglo oko korištenja AI image creatora za ovaj album, misao bi bila da barem bude dobar, ali… Glen i društvo već neko vrijeme sa rotirajućim postavama, uglavnom na pozicijama gitarista, jednostavno ne isporučuju kvalitetan death metal. Sorry die-hard fanovi, ali od "Stench of redemption" (2006) ovaj bend jednostavno nije isporučio ništa vrijedno pretjerane pažnje. Postajavši s vremenom sve melodičniji jednostavno su postali dosadni. Sigurno nije lako ovoliko dugo stvarati muziku kada si svoj vrhunac dostigao sa prva dva albuma, ali eto, ''Stench of redemption'' je bio čisto dobar album, pogotovo zbog Jack Owena, bivšeg gitarista Cannibal Corpsea koji je donio malo njihovih utjecaja u bendov output, dok je ''Scars of the crucifix'' (2004) zadnji Deicideov album koji je uopće zvučao kao Deicide. Sve nakon toga je izgubilo poveznicu sa Hoffman inkarnacijom benda i počelo se prelaziti ka više melodičnoj i konvencionalnoj strani death metala. Ako uzmemo u obzir taj, sada već ozloglašeni omot, nekako sam se nadao povratku na stari stil Deicidea, jer njihov prvi album mi je sigurno u top 5 death metal albuma ikad, no eto, tu smo gdje jesmo. Odmah od prve pjesme 'From unknown weighs you shall fall' vidimo da je ovo u stvari thrash metal album, u kojem su zbog masteringa gitare toliko sterilne da bi ih se moglo s poda jesti, i jedina iskupljujuća kvaliteta ovog albuma su vokali, gdje je Glen Benton zbilja jedan od najboljih na cijeloj sceni. Već mi je dosta ovog albuma, a tek sam na polovici prve pjesme. 'Sever the tongue' počinje sa ok grooveom, ali opet, ovo kao da je u pitanju neki drugi bend, a ne Deicide. Pjesma bi voljela, i trudi se da evocira stil ranog Deicidea, ali u tome nimalo ne uspijeva. Slijedi 'Doomed to die', koja počinje obećavajuče, i za okvire ovog albuma je dobra death metal stvar, ali ta čista produkcija je jednostavno iz nje izvukla svu mast koju bi čovjek očekivao od death metala. Još jedna zamjerka je popunjavanje ionako kratkih pjesama učestalim izmjenama vokalnih dijelova sa vrlo generičnim slayerovskim solažama. 'Faithless' ima odličan uvod i jedan melodični i atmosferični moment, ali nakon njega dobijemo čisto thrash metal pjesmu sa death vokalima. Najbolji momenti pjesme su oni koji su skoro pa black metal, dok thrash utjecaje čuješ i zaboraviš. 'Bury the cross… with your Christ' na samom početku reciklira groove riff prije uleta vokala sa 'Dead by dawn'… WTF? Stvar se dalje razvija kao thrash death stvar i opet sa tim drkajućim Slayer solažama. Ništa posebno. Tri komponente albuma su očite: uvodi u pjesme koji obećavaju, black metalom inspirirani momenti koji jesu dobri, ali iza njih uglavnom slijede thrash metal riffovi koji su tu da, skupa sa solažama popune prostor. Sve se to odvija tako predvidljivo i tako neupečatljivo da slušam album a da nijednom nisam dobio poriv da bengam glavom. Groove riffovi su također previše brzi da bi bili onaj money riff kada bend uspori, vjerojatno zato što nisu inspirirani nikakvom formom hardcorea.



'Woke from god' je nešto što se čovjek ne bi čudio da primjeti na nekom melodic švedskom barbie metal bendu, samo lead gitare nisu heavy metal. Ajde blast je ok, ali isto, ništa što nismo čuli milijardu puta. Neozbiljna i infantilna stvar koja bi eventualno mogla imponirati šesnaestogodišnjacima koji tek otkrivaju ekstremni metal. Neki momenti koji evociraju black metal kasnih devedesetih, ništa posebno. 'Ritual defied' počinje kao Deicide stvar, ali sa ovim standardnim beatovima gubi onu oštricu i nepredvidivost kakvu je imao stari Deicide. Jebiga, bend je postao loš i u autoreferencama, ipak ova stvar, usprkos tim potpuno iritantnim solo gitarama koje prekidaju dobre riffove prije negoli mogu ostvariti kakvu progresiju ka black metal atmosferičnosti ipak figura kao jedan od highlighta ovog albuma.



'Failures of your dying lord' odmah počinje kao thrash metal stvar sa svim već navedenim tropima, i nemam namjeru trošit više slova na ovu stvar. Naslovna 'Banished by sin' počinje ok blastom, ali se pretvara u neku mješavinu šestosminskog Deicidea sa tom pjevanje - solo strukturom koja već tjera pomalo i na zijevanje. Death metal dijelovi su aj ok. 'A trinity of none' obećava da bi mogla biti dobra death metal stvar, ali i ona nakon dobrog uvoda prerasta u thrash stvar. Ne, kada radiš ovako generični thrash ne pomažu ni povremeni blastovi. 'I am I… the curse of death' je prva čisto death metal stvar, jedanaesta i u momentu kad se album već približava kraju. 'The light defeated' ima dobre groove bridge dijelove, ali sterilna produkcija kvari inače nelošu groove death stvar, baš kao i činjenica da je cijela druga polovica jedna duga solaža.



Album je loš. Brutalno loš i to je jedino brutalno što se o njemu može reči. Nemaštovit, generičan, formulaičan i predvidljiv nakon tri pjesme. Vokali su odlični i to je jedino odlično, mada me zanima što bi ispalo da se odluče više inkorporirati utjecaje black metala koji su ovdje primjetni. Ovako, album za ljubitelje thrash metala. Ništa više. Opsaska da su mi na youtube playlisti pjesme 'Doomed to die' i 'Sever the tongue' bile zamijenjene na tracklisti, ali to ne znači ama baš ništa.

Naslovi: 1. From Unknown Heights You Shall Fall, 2. Doomed To Die, 3. Sever The Tongue, 4. Faithless, 5. Bury The Cross…With Your Christ, 6. Woke From God, 7. Ritual Defied, 8. Failures Of Your Dying Lord, 9. Banished By Sin, 10. A Trinity Of None, 11. I Am I…A Curse Of Death, 12. The Light Defeated

Ocjena (1-10): 4,5

marko šiljeg // 27/04/2024