Rasplesani urbani pop, funk, dance i electro-rock album kvarteta iz Prijedora. Zabava prije svega uz ultimativne hitove "Mašina", "Toplije vrijeme" i "Moj prostor", a onda ostalo...

Stiglo je dugoočekivano drugo diskografsko dugosvirajuće izdanje prijedorskih Dbau koji su u međuvremenu skratili svoje ime (nekada je bilo Dbauizadjale). Tako odmah skratimo i uvodni dio priče jer nema davno kako smo pisali o njima u paketu 'Demo izvođači 2008., 4.dio' gdje se nalazi otprilike bitniji sažetak njihove biografije. Igrom slučaja, moram se ispričati ovim vrsnim dance-rockerima što sam sasvim neupućen, album prvijenac "Dbaushtel" imenovao kao "Demo 2007" i uvrstio ga u demo-materijale, ali to se neminovno događa kada dobijete mp3 snimak naslovljen kao 'demo' bez ikakvih podataka od osobe koja nije dovoljno informirana o njihovom radu. Sorry momci. Ona obećana gajba piva ili štogoderice slično još uvijek čeka i hladi se. U Sani, Uni, Bosni, Vrbasu ili Savi, svejedno...

Album su snimali kod kuće u studiju Manifest u Prijedoru između maja i septembra 2008., sami su ga producirali, a na postprodukciju i mastering nosili su ga u Beograd gdje ga je Aleksandar Vaci obradio u studiju Shazz. Izdavač je sarajevska fondacija Ekipa koja između ostalog objavljuje imena poput Dubioza Kolektiv i Damir Imamovića, a Dbau su u međuvremenu uvršteni i na kompilaciju "Diskobajagi, DJ Remixi" na kojoj su glavna imena Skroz, Letu Štuke i spomenuti Dubioza. Kroz plesni urbani temperament njihovog dance-funk pop-rocka oivičenog prozračnim linijama synth harmonija gostujućeg Deje Dejanovića, Dbau su satkali profinjeni mainstream album pogodan za diskoteke i široku medijsku potrošnju izbacujući u prvi plan naglašene pop pjesme s tek dvije skladbe otpjevane na engleskom jeziku. To su stara "Dilu Fireman" u skraćenoj verziji poput rijetkih šmekerskih dance-pop pogodaka Dine Dvornika i Songkillers, te electro-pop komad "My space (club version)" sa vokodiranim glasom frontmena i gitariste Siniše Aleksića - Simkea. Već uvodni rock-dance "Pauk" donosi sav šarm njihovog urbanog klupskog svjetonazora koji tokom cijelog albuma govori isključivo o zabavi, plesu, provodu, noćnom životu, djevojkama i različitim pozerskim igrama za koketiranje vješto izbjegavši stereotipnost zamke patetike posegnuvši u metaforičke fazone koji se u principu svode na duhovite insinuacije. Primjerice u pitoresknoj "Kreni za mnom" sa sjajnim gitarskim elektronskim dionicama, koja između ostalog kaže 'gdje su sretna lica, nervozna je palica/ ja upadam sa planom, brže bolje kreni za mnom', ili u potencijalnom plesnom dance-rock hitu "Moj prostor" sa stihovima 'želim da pleše dok ne svane dan, želim da nikad ne izađe van, želim da samo tebe gledam ja, kakva divna monotonija'. Uz naslovni broj "Mašina" koji ima dvije verzije, jednu umjereno plesnu dugačku 9 minuta prošaranu finim gitarističkim pasažima i uobičajenu skraćenu radio edit varijantu koja također pretendira za jedan od hitova, pun pogodak albuma je prozračni ambijentalni ljetni pop-dance komad "Toplije vrijeme" satkan od prozračnih harmonija syntha i ležernih laid-back motiva lepršavih zvukova gitara (kao da su se Steely Dan odlučili konačno napraviti pop 21.soljeća), te je pravi zavičajni doprinos ovih Prijedorčana ka prekrasnom krajoliku rijeke Sane koja protječe kroz njihov grad. Dok drugi pjevaju o Jadranu, Hawaima, Kilimandžaru, Mediteranu, Azurnoj obali i sličnim turističkim destinacijama, konačno se pojavio i jedan izvođač koji lokalpatriotski veliča ljepotu svojeg kontinentalnog zavičaja - 'tu dolazim često, znam tu mi je mjesto, iz grada sam nest'o/ da odmorim dušu danas... Sana and sunshine...'. Ista skladba ima i svoju skraćenu radio edit verziju. Simpatičan izlet u hip-hop/dance-rock/metal pruža "Pajdo" sa vodećim vokalom gošće Liljane Bjekić Marić koja u kontekstu sa čitavom kompozicijiom zvuči poput zagrebačkih Elemental kada Remi umjesto repanja zapjeva na rockerski način. Rap dionicu ovdje je odradio Novicki kroz pokušaj raggamuffin' vokaliziranja uz reggae ritam. No, one koje neće zadovoljiti lepršavi plesni, uglavnom dance-rock stil albuma, ponekad pretjerano slatkasto-patetičan vokal Simkea koji doduše ovakvoj glazbi i odgovara (puno toga nalikuje na onaj čudnovati vokal Donald Fagena iz Steely Dan), ovdje se nalazi i jedan snažan hitoidni punk-rock broj "Punkboy" koji na pravi način govori o tendenciji punka da je bitno znati koga treba napadati - 'ma hajde da napadnemo, noćas samo želim to, neka se uplaše svi, oni što su ove ljude opljačkali... iza đale, iza đale napadamo!'. Kao posljedni broj u oficijelnom dijelu albuma nalazi se psycho-electro instrumental "Emo" u kome je Petar Đikić svoj standardni set bubnjeva zamijenio ritam mašinom.

Album kao što je "Mašina" može se usporediti kroz kombinaciju suvremenih ovozemnih plesnih izvođača od Darkwood Dub i Neočekivane Sile (djelomično i sa Van Gogh), te sa spomenutim hrvatskim vedetama Songkillers i Dine Dvornika. Mada su Dbau u principu rock band u svojem temeljnom izričaju sa sklonostima ka disco party estetici koja na ovim prostorima boravi prilično dugo (primjerice još od vremena Boban Petrovićevog "Žura", Boe i Oliver Mandića), te su tekstovi ponekad šturo fragmentirani predvidljivim rimama, glavni zadatak kojeg je band postavio ispred sebe je obavljen. To su prije svega vrlo zabavne, ponekad i neopterećene pjesme za razbibrigu s blagim psihodeličnim dub injekcijama u vidu laid-back atmosfere i veoma dobra mainstream produkcija. Međutim, uz sav užitak kojeg pružaju kroz zabavne i vedre pjesme s nekoliko potencijalnih hitova, sjajno defilirane synth-gitarske pasaže, ljepuškaste plesne ritmove, ugodnu atmosferu i cjelokupan 'pop' dojam, osjeća se da manjka onaj poriv kojeg su imali prije 6 godina na prvijencu "Dbaushtel". To naravno neće ništa bitno utjecati na veliku većinu publike koja tek sada s ovim albumom otkriva njihove atribute.

Zabava prije svega, ugodna imaginacija plesnog popa, elektronskog rocka i s(p)retnih producentskih kombinacija na način koji koketira između undergrounda i mainstreama.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/07/2009