Nedavno otvoreni novi klupski prostor KD Željezničar na Trnjanskoj cesti, barem meni za prvi puta nije bilo lako pronaći. Nalazi se taman između KD Vatroslav Lisinski i glavnog željezničkog kolodvora, a do njega se može doći i s jedne i s druge strane. Da nisam priupitao jednog portira, teško da bih ovu zgradu našao 'na blef' kao što sam mislio. Potrebno je proći cijelu, doduše kratku ulicu na kojoj se mahom nalaze neke željezničke zgrade, uredi, nekakve kabine i jedan kafić, a sam klub Željezničar se nalazi u sklopu kompleksa sa još nekoliko građevina u jednom dvorištu. Odmah na ulasku u dvorište se nalazi kabina u kojoj se prodaju karte; tamo će vas dočekati nekoliko redara i onda znajte da niste pogriješili. Samo treba malo potražiti... Marinov dio priče:

Željezničar je u petak zablistao. Da li to znači da je bilo previše ekipe, ili da je muzika bila fantastična? Vjerojatno ovo drugo. Velika dvorana Željezničara bila je prevelika za ekipicu koja je htjela čuti tri zanimljiva posebična bendova koji su došli uveličati zagrebački petak. U svakom slučaju, Željezničar se pokazao kao klub koji tek očekuje publiku u razmjeru koji se očekuje, tako da imamo se čemu nadati u skorijoj budućnosti.

Ja sam tad bio prvi put tamo, za one koji ne znaju to je direkt iza raspale tvornice u Paromlinskoj, dakle ne tamo di je naselje Roma, već s druge strane naselja, između kolodvora i koncertne dvorane Vatroslava Lisinskoga, tamo gdje je još živuća Tvornica željezničkih vozila Gredelj, ali bliže Kolodvoru.

Redara je bilo i previše za ovakav attendance, no uvijek je lijepo vidjeti kako redari brže-bolje čapaju čovjeka koji je htio prizapaliti cigaretu u klubu. To su nam svima vrlo dobro poznati redari iz blizu lociranih inih klubova, tipa Močvare i sličnih. Osjećaj sigurnosti stvoren je i vrlo jeftinom cugom, koja je uz jednu besplatnu čim ste kupili ulaznicu, koštala 6kn po komadu, istini za volju morate uzeti odmah dva bona (valuta plaćanja je bonificirana), dakle ne možete ispod 12kn, što bi u širim hrvatskim razmjerima značilo opću deflaciju u zemlji, sagledano iz gospodarskog ugla. Piva u pitanju je Žuja, a jeftini su i Cola (ista cijena i aranžman kao kod pive, samo 0.25l). Povoljan je i pelin, medica i ine popularne stvarčice.

Ozvučenje je više nego zadovoljavajuće, još jedino pitanje ostaje kakav je sustav ventilacije kada se bude okupio mnogo veći broj ljudstva. No, i da mi je to dočekati, jedva čekam. Garderoba postoji, ali naravno još se ne koristi, WaterCloseti su u urednom stanju, za rock klub.

Vani ima nešto mjesta za sjedenje, ugodan je prostor za provođenje i suživot mladosti, srednje krize i starih dana. Velika bista g. Gredelja nije osobito naročita (možda i zbog osobnog dojma da Gredelj nije bio osobito naočit željezničar, a i kiparili su ga pod starije dane). Noćno događanje...

Prvi bendovski nastup bio je KAMO SUTRA, koji su bili prilično zainteresirani da ovdje sviraju, i takoreći otvore tek počelu sezonu u klubu Željezničara. Pjevač Dario Katava je bio standardno zaigran, veseo (konkretnije, lud kao uvijek, ali ne čini se pijan, nego baš pozitivno lud, a to uključuje kolute naprijed i unatrag, spontano padanje po pozornici, bacanje mikrofona i stalka, plesanje s publikom [i fotkanje, tko je htio je dobio {ja na primjer}]). Kamo Sutra je, opet putem pjevača, dokazala svoju opstojnost na hrvatskom underground tržištu, što god to značilo. Mnogo transparentniji iskaz ću za to dati: Super svirka, zaključana na kraju bisom kojeg je osvečanila obrada "Verujem, ne verujem".

Drugi su nastupili ljudi iz Gorice Metropolice, kako im to kazuje jedna pjesma posvećena rodnom i živućem gradu svih prijatelja iz benda NE ZNAM KAK' SE ZOVU, AL' FRAJER MI JE SUSJED. Vrlo zabavno jedno društvo na bini, NZKSZAFMJS su vrlo domišljat bend, domišljatih riječi i gitarskih rifova, tako da sva zezancija ima podlogu i u zanimljivim kreativnim skladbama. Posljednji su nastupili Dbau, bosanski građani koje će Horvi recenzirati. Moj osobni dojam jest da su puni kakvoće, imaju svemirske efekte na gitari, koje uspješno koriste u obradama svemirskih disko hitova, pr. Prodigyjeve "Firestarter" ("Breathe", op.Horvi) i "Voodoo People" te Dinove "Afrike", koju su odsvirali po nagovoru publike za finalni bis. Rekao bih savršen završetak večeri, odnosno jutra, oko 3.30 h većina je još ostala komentirati i razblagati do mise zornice.

Nastavlja Horvi:

Moj dio izvještaja se odnosi na nastup DBAU, susjeda iz Prijedora (BiH). Dobar dio vremena sam proveo razgovarajući sa gitaristom Dino Mrkaljem o raznim temama vezanim za glazbu i popratnu scenu prije svega BiH, potom i čitavog ex-Yu regiona, a poslije su nam se pridružili glavni pjevač i gitarist Simke Siniša Aleksić, te basist Mladen Novaković. Posebno je interesantno da su oni bandu pristupili na strogo profesionalan način, nisu zaposleni i žive isključivo od banda. Kažu da od svirki mogu preživljavati, te da dolaze bilo gdje da ih se pozove, a posljednji album samo u Prijedoru se prodaje vrlo dobro. Primjerice, mega popularni Van Gogh se u toku 2 mjeseca prodao u jednom prijedorskom cd-shopu u svega 2 primjerka, dok se njihov cd diči sa trocifrenom brojkom. Imaju svoj kombi, mali kućni studio i unatoč tome što im je nedavno objavljen drugi album "Mašina" (2009, Ekipa), već rade na materijalima za treći album. Kako band, tako i dobar dio publike među kojom se pronašao i gitarist Davor iz St!llness odreda su bili skeptici što se tiče samog zvuka. Dvorana KD Željezničar je vrlo velika (otprilike poput Močvare), no prilično je neakustična unatoč drvenom parketu i zastorima na pozornici, tako da niti Kamo Sutra, a niti NZKSZAFMJS nisu imali najs(p)retnije ugođen zvuk bez obzira što se dio visokih gitarskih distorzija donekle upijao u osrednje popunjeno gledalište. Nastup Dbau počeo je vrlo kasno, skoro u 2h izjutra kada je dobar dio publike već pomalo bio umoran i razilazio se kućama, no ovaj koncert je vrijedilo pogledati i poslušati. Spram prethodna dva banda, ovi Prijedorčani su imali izuzetno čist i kristalno jasan zvuk. Davor iz St!illness je rekao da to nije zasluga ton majstora koji je vjerojatno napravio najbolji mogući zvučni design za prethodne bandove, već je to rezultat Dbau profesije. Kaže Davor, da band zna kako moraju uskladiti svoje zvučne odnose na pozornici, a shodno tome, ovaj band može i na lošoj aparaturi zvučati vrlo dobro. Naime, gitare su im obilato nafilane raznim efektima pedala, bas je fini i mekani, vokal je čist, te time ne narušavaju svoj zvuk da jedan drugome uletavaju u frekvencije kao što se to desilo prethodnom bandu NZKSZAFMJS koji su uz dvije gitarske distorzije i prateće klavijature kroz crossover metala, rocka, grungea, indie i punka glavnom vokalu totalno pretrpali zvučni nivo u kome se zaista nije moglo razumijeti o čemu momak pjeva. Međutim, Dbau su na veliko iznenađenje večeras zvučali odlično kao da su svirali na posve drugačijoj aparaturi i jednostavno se nismo mogli načuditi ovoj iznenadnoj promjeni čistog zvuka.

Koncert su prilagodili u plesnom temperamentu isprepličući pjesme sa svoja dva albuma "Dbaushtel" (2003) i spomenutog "Mašina", te budući da sam ih ovom prilikom gledao po prvi puta, moje iznenađenje je bilo utoliko veće jer apsolutno ne koriste nikakav synth, klavijature, sampler ili laptop kao što bi se moglo zaključiti po elektronskoj potki njihovih albuma. Nevjerojatno je da ova četvorka sve uživo odsvira na gitare i klasičan bubnjarski set obilato se služeći gitarskim pedalama, pri čemu je Dino čitav koncert odsvirao sjedećki, a bubnjar Petar Đikić sa slušalicama metronomski poput ritam mašine koncizno održavajući dance tempo. Sa repertoara su između ostalog izveli "Kuruzoin", "Kreni za mnom", "Pauk", "Dilu Fireman" koju su posvetili grupi Antenat, "Moj prostor" i žestoku "Punkboy" s refrenom 'iza đale, iza đale napadamo' s "Mašine", te "Oliver" (obrada "Dođe mi da vrisnem tvoje ime" Oliver Mandića) s albuma prvijenca, a posebnu draž nastupu opskrbili su s nekoliko zaista sjajnih obrada "Satisfaction" (nije od The Rolling Stones), te s dvije fantastične verzije The Prodigy "Breathe" i "Voodoo people". Za kraj, na bis, izveli su "Afrika" Dine Dvornika. Kazati da su Dbau odsvirali sjajan koncert je preskromno jer vidjeti način na koji oni izvode sva ona zvučna čudesa jest čista produktivna tehnička vještina. U njihovom zvuku se osjeća elektronika, techno i trance u okviru plesnog electro-rocka (ili žestokog dance-popa) s ponekim izletom u funk, ali nigdje niti traga nekakvim samplerima, procesorima ili vještom ton majstoru iza miks pulta koji bi im uobličavao zvuk kroz elektronske finese. Sve njihove gitarske sekvence imaju specifično obojene elektronske atmosferične nijanse koje se nalaze na albumima, ponekad zađu u psycho/dub sfere, žestoka gitaristička izgaranja i brojne melodične solaže uokvirene u zaista sjajan zvuk kakav, slobodno tvrdim, momentalno nema nitko u Hrvatskoj. Ona preostala malobrojna i izdržljiva publika je također kao i ja ostala više nego prijatno iznenađena ovom sjajnom koncertnom plesnom predstavom Prijedorčana koji nadebelo krče put ka širokoj popularnosti.

Sjajan su koncertni band, zvuče svjetski i rado ih ponovno očekujemo u Zagrebu. Ako ih uskoro imate prilike negdje vidjeti uživo, nemojte ih nikako propustiti. Po mojoj slobodnoj procjeni, ovo je bio jedan od najboljih ovogodišnjih koncerata izvođača iz ex-Yu regiona. Sve čestitke za Dbau!

Statistika koncerata: broj žena u bendovima jednak je 0, a udio žena u publici bio je 1:3 u korist maskulinuma (dakle 25% femininuma, ali nije ni to loše za novi početak).

Nisam potpunio istražio povijest ovoga kluba, mada vjerujem da postoji duboka priča koja je nedavno opet oživljena, i slično uskrsnuću Močvare, može očekivati veselu rock budućnost.

Marin &

horvi // 16/09/2009