O velikim bendovima ispisano je mnogo stranica, često i bespotrebno i u onim trenucima kad su bili 'mali', no nekoga su se strahovito dojimili i pružili su im medijsku potporu. Ovu rečenicu nije rekao Springsteen, Tom Waits, Miles Davis ili John Lennon, već ja, pun egocentrizma i nadobudnosti kao da imam 16-17 godina i žvačem svoju prvu žvaku 1967. godine. Uz ovu mjuzu se tako i osjećam. Mlad i slobodan. Kao kad sam prvi puta na radiju čuo "Zamisli život u ritmu muzike za ples" 1981. godine. Odatle počinje rock. Moj rock. Stvarni rock kojeg su začinili carevi mog života Gang Of Four.

Prošlo je, nećete vjerovati, 5 godina od zadnjeg albuma ekipe iz Prijedora. Izašao je službeno i s ponosom 1.V 2014. na praznik rada, može se i skinuti s njihove web stranice (pogledaj lijevo na ovoj stranici), a ja sam, priznajem bio lijen da ga skidam jer ionako sva izdanja Slušaj najglasnije dobivam od Zdene, a i baš u to vrijeme nakratko više nisam imao 'flat' internet budući da za klinca sa suprugom skidamo gomile crtića. Pa sam pričekao kad ću dobiti opipljivi cd, a to je bilo u utorak 20.V 2014. taman kad sam se vratio s mukotrpnog posla kojeg, na svoju sreću, još uvijek imam. U paketu je došlo još 4 nova cd-a, ali ne trebam vas s time zamarati. Saznati će te pravodobno o njima...

Odmah sam ga zavrtio, a moj klinac od 4 i pol godine je odmah počeo pjevušiti pjesme i arije premda je prije toga htio gledati dječji TV program RTL Kockica koji ga niti uz crtić "Mali leteći medvjedići" nije zanimao. 'Tata, idemo plesati'. I bacao je svoje omiljene balone u zrak kojih ima u izobilju i ostao do kraja ovog užitka koji traje točno 50 minuta. I drugi puta i treći. Skoro 3 sata sam proveo uz svog sina slušajući ovaj album koji mu se neopisivo svidio od prve. Klinac zna što je dobro i ne možete ga prevariti. Osjeća pravi feeling pjesme od A do Ž ako je odrastao uz ovakvog oca koji sluša ama baš sve, samo ne narodnjake o kojima, uzgred rečeno, pojma nema. Mjestimično zna za neke koje je gledao u motelu "Rudar" u Tuzli na kabelskoj TV, ali onako polupijan i nezainteresiran, čisto samo informativno da prokljuvi što je to turbo-folk koji ga se niti najmanje nije dojmio.

Prije svega, iskreno suosjećam sa svim ljudima i posebno s rock bendovima koji su u onoj poplavi sredinom svibnja (maja) 2014. nastradali od bujica kiše i strahovitih silina pomicanja terena, stradale su im kuće i sve što su gradili desetljećima, a ovima Prijedorčanima i njihovim sugrađanima koji su također nadrapali od bujice rijeke Sane upućujem najdublju sućut. U takvim trenucima glazba i zabava uopće nisu važni, te Simke, Dino i Đomla, danas jedina postava benda Dbau, kao uostalom i nitko u bliskoj Posavini, istočnoj Slavoniji, zapadnoj Srbiji i ušću Save u Dunav nisu mogli predvidjeti da će se dogoditi to što se dogodilo. Zadržati ću se malo na srpskom problemu ogromne količine vode koja je poharala Obrenovac u Srbiji; imam takve užasne ustaše oko sebe kojima je ova elementarna nepogoda jako dobro došla s citatima 'tak i treba, to je Bog odlučio da se Srbija sjebe i skotrlja sva ona minska polja iz BiH u Sanu, Unu, Vrbas i Bosnu, odluta preko Save u Dunav i nek' izbombardira sve do Đerdapa'. O jao, pa s kakvim ja to ljudima živim? Onim mizantropima koji nisu sposobni rezonirati ništa drugo osim svojeg kulta spolovila koji im je jedini mozak kojime vladaju Severina, Thompson, Prljavo kazalište i Parni valjak. Na to svršavaju i ništa drugo ne priznaju, uglavnom, jako male duše koje misle da su Bogu dani svojim subjektivnim stavovima utjecati na najbližu okolinu kako je njihov rezon najispravniji još i prije Mojsija i 10 zapovjedi Božjih. Smradovi od ljudi. Karakteri ljudskog bića svedenog u ogromnu kanalizaciju. To je onaj tip čovjeka koji je 31.VII 2009. u Krupi na Vrbasu (festival Ex-Yu Rocks) bacio kamen na basistu Dubioze Kolektiv, onaj koji je na zadnjem Fiju Briju pred konac 2004. polijao Koju pivom, onaj koji vječito radi nerede samo zbog svojih neusklađenih pojmova gorde nacionalne ljubavi, s pomanjkanjem senzorskih percepcija da u njegovoj okolini žive i pripadnici drugih naroda kojima je vrlo mrzak ovakav čin 'dobrodošlice' na 'moj domaći teren'. Ne znam koliko vam je poznato da su se tokom 70-ih i ranih 80-ih mlatili punkeri i rockeri isključivo zbog svjetonazora. Ja sam u niz slučajeva kao klinac od 14-15, maksimalno 16 godina dobijao batine zato jer sam volio punk i new-wave, a nisam imao dugu kosu i nisam slušao Deep Purple i Led Zeppelin. Rekao sam tada, da te bendove nikad neću slušati samo zbog nasilnika koji su mi zlo napravili, ali u principu, niti Gillan, niti Plant nisu ništa krivi. Puno mi je trebalo da se oporavim od šoka djetinjstva i tog silovanja 'promijeni se' i ne slušaj taj tvoj pedersko-šminkerski punk. Daleko ljepša stvar: još nisam spomenuo da sam nedavno, sasvim neočekivano pozvan od strane jako lijepe plavuše Sandre (voditeljica-urednica) s zagrebačkog Radio Studenta da svaki ponedjeljak u 10.30h (prije podne) u pola sata izreferiram što se novog dešava u izdavaštvu Slušaj najglasnije. I pustimo po 4-5 pjesama, a nedavno smo baš u jeku svih tih poplava imali i telefonski interview s Dinom iz Bdau koji je jako fino demagoški izreferirao stanje na poplavljenim dijelovima njegovog zavičaja. Nadalje, veoma je interesantno da sam ja politički i nacionalno umjetnički anarhist koji ne priznaje nikakve nacionalističke i fašističke segregacije, te da sam u nekoliko dosadašnjih radio sessiona puštao redovito po jednog izvođača iz Srbije, Hrvatske, BiH i Slovenije, elem, uglavno onog najvećeg resursa kojeg Slušaj najglasnije objavljuje. Druga interesantna stvar jest da su me upravo slušali ti 'ustaše' što ću ja reći o Srbima, četnicima i srpskim bendovima i onima koji su srpski, odreda, po njima četnički iz BiH. Evo, rekli su mi, imaš jako dobar glas, furaš se na te svoje Srbe i odlično pričaš o njima, ali mi samo slušamo tvoj govor i očekujemo kad ćeš konačno progovoriti kao pravi Hrvat. Hahahahaha...

Imam i kolegicu s posla iz Prijedora, naravno malo je starija od mene, nikad r'n'r nije upila, prošao joj je kroz sito gluposti 70-ih i 80-ih, ima sina koji ne zna u kojem svijetu živi pokušavajući biti neki karijerist, o muzici obadvoje nemaju pojma i jedini im je ideal budućnosti nekakva 'svijetla karijera' oivičena s materijalnim dobrima. To su tipični ljudi koji uistinu ne znaju u kakvom svjetu žive jer nikad nisu percipirali r'n'r, najsnažniju kulturu 20. stoljeća. Ostali su negdje u zabiti maksimalno diskoteka Boney M, Abbe, Cat Stevensa, a o David Bowieu i Jimi Hendrixu su čuli tek od nekih, njima glupavih idiota. To jednostavno nije 'njihov svijet'. A niti pojma nemaju o Dubioza Kolektiv. Mada njen klinac zna neku stvar od Edo Maajke, radije voli pornić sa Severinom, ima sve njene albume i na mobitelu sluša Katy Perry i Pitbull. Presmiješno, ali šta ćemo kad ne postoje nikakvi drugačiji ideali na trpezi gdje u frižideru imaš barem 5 vrsta jela.

Svijet se stubokom promijenio. I otišao dođavola od tih vremena koje niti um jedne prosječne sekretarice ili čistačice ne može radikalno smjestiti u koš, a onaj jedini koji im se pruža, jest 'smeće' - recycle bin. Šta će tu sad meni nekakav bend iz nekakvog Prijedora soliti pamet?

Ovi intelektualno potkovani dečki su totalna opozicija takvim blesavim stavovima, onim seljačkim i nacionalističkim, umješno se upravo s time i poigravaju, sofisticirano vrebaju najveće mane ovakvog društva koje više nije spremno da prihvate heroje poput Štulića ili Bore Đorđevića, već da svaki novi korak pospreme u ropotarnicu, tamo negdje u nekakvu šupu, buđak, drvarnicu, pa i nek' ih sve poplavi Una i Sana i Bosna i Vrbas mada mnogi ionako pojma nemaju odakle te rijeke dolaze, čuli jesu za njih, samo da u njihova dvorišta ne dolaze.

U Hrvatskoj postoje 2-3 čovjeka čije je mišljenje najvjerodostojnije zato jer pišu za najuglednije novine, dnevnike i magazine. I to pročita 100-200 tisuća ljudi, pa i više. Oni su jako dobro plaćeni i ne brine ih underground, te nemaju uopće volje zagrebsti 'ispod poklopca'. Rijetko. Navodeći da je Olovni Ples bend iz Vrbovca, hahaha... Bože moj, kao da za Kraftwerk netko 'učen' kaže da su iz Detroita, Londona ili Sheffielda.

Napravio sam fakat preveliki uvod u novi album Dbau, a sve ove spomente činjenice idu njima u prilog. Evo, ja nisam znao sve dok se nisam upoznao s ovim jako pristojnim i pametnim dečkima da ime benda znači Udba i ono staro ime koje su imali jest šatra 'udba iza leđa' (Dbauizadjale). Nisu skrivali, ali su potencirali ime u varijantama, možda i preglupim za shvaćanje r'n'r-a, ali su definitivno uspjeli, konačno uspjeli da poput Grahe ili Dubioze svedu stvari na realne činjenice i usput ih naprave jako zabavnima, daleko zabavnijim od stvarnog stanja u ovim našim državama.

Kroz album šibaju osviještene socio-političke poruke na zabavan način, meni kao Hrvatu je dakako najzabavnija "Rudar" 'v zatvoru smo zanat pekli, tebi nismo nikaj rekli/ obijena kasica, pojedena prasica', elem pjesma koja je taman po mome ukusu i pokazuje srednji prst cijelom sistemu prikazujući stvarne kontradiktornosti: sirotinju i ekonomsko-političke poltrone i manipulante. No, to dakako nije krajnji fokus albuma. Krasi ga umješna spretnost kanaliziranja emotivno nabijene lirike, privatnih životnih dogodovština i obilje rafinirano izrečenih rockerskih protesta izravno iz Prijedora. Gledajmo to ovako: Dbau su jako dugi niz godina bili prezreni od kurentne alternativne populacije kojoj su se ustvari i obraćali, pa makar momci iz benda osobno vole heavy metal, nikad nisu pokazivali sklonost da bend odvedu u tom pravcu. Stalno su računali s kartom komercijalnog šliha, onog svejugoslavenskog gdje nije bitan muzički žanr, već ono što se nalazi u samim pjesmama s kojima se mogu poistovjetiti i u kojima se mogu pronaći svi ljudi bez obzira na predispozicije. Evo, primjer sam spomenuo, moj klinac koji je otprve ukapirao njihovu plesno nabijenu glazbu. Suvremenu, taman za ovo razdoblje, a ne nekakvo posezanje u neku prošlost gdje bi se Dino (gitara), Simke (programi, vokal, gitara) i Đomla (gitara) kao originalni članovi benda daleko radije voljeli naći svirajući za svoj gušt thrash, black, death ili neki hardcore.

Mangupiranje? Ma niti izbliza. Krenimo od prve i najjače pjesme "System", potencijalnog regionalnog hita koji je nedavno premjerno objavljen na jako finoj kompilaciji "Balkan Under The Radar, vol.2: The Black Wave" (Black Planet Records). Peter Hookovski bas, plesni tempo skoro u razni d'n'b-a, synth melodija u koju se uključuju gitarski riffovi pomno izbalansirani da budu pop i tekst 'sistem mi ne da da pisnem, opet je baja na vrhu top-liste/ stojim u redu za ljeba dok kisnem/ sistem još piči po starom, opet je baja od Kilimandžara, ko stigne posljednji govno nek stiste - fuck the sistem!'. Još uz to je popraćena i dub tehnika, te govorni samplovi, mislim Dodika, ma mljac za 2014. Političko-ekonomski uperena stvarčina.

Društveno socijalno osvještena "Aj aj aj" o onima koji dobro žive samo kao moroni proteže konceptualnu priču iz rakursa nas, gole sirotinje koja svoju priliku nalazi u ovakvom modernom bendu sklonom elektronskom rocku na bazi Trans Am ('aj aj aj, konopac mi daj'). "Afganistan" je pravi suvremeni world-music/trance-rock u kojoj gitare i improvizacije dolaze do potpunog izražaja, pjeva se i na njemačkom, ismijava svašta od nacizma do fundamentalizma (pa i bombaša samoubojica), a prelazi se i na percepciju 'ganje'. Također na njemačkom je teški electro "Zwei banditen" s prizvukom pop-industriala i vokodiranim glasovima u smiješnoj zafrkanciji. Meni najbolja "Rudari" je prava drama u kojoj Dbau prikazuju socijalne i političke prilike na ovim našim podnebljima kroz omnibus pričice, pjesma je kompleksna i vrlo angažirana iz sofisticirane potke gdje redaju slike stvarnosti kao dokumentaciju vremena u kome žive; interesantno je da refren 'v zatvoru smo zanat pekli, tebi nismo nikaj rekli' ponavljaju samo 2 puta, a pjesma traje čak 5 i pol minuta. Treba je obavezno preslušavati više puta sve dok se ne dobije cijela priča o ovoj stvarno prokletoj gamadi koja nas pljačka i smišlja svoje strategije kako da to i napravi.

Emotivnije pjesme nalaze se u laganijoj "Bejb" s prizvucima indie-rock/popa i natruhama Van Gogh-ovskog refrena 'budi moja baklja u tami'. Zafrkancija stiže u laganoj synth-pop "Rđavi sin" gdje im se pridružuje Ljiljana Bjekić - Marić na pratećem vokalu, pjesma je o, zna se, ne o HDZ-u, već o hipsterima koji se napušavaju i sanjaju o Copa Cabani, a može jako dobro poslužiti i za predstojeći Mundial u Brazilu. Ujedno je i jedna od najjednostavnijih na albumu. Može poslužiti i kao idealan singl za prvi nastup BiH na Mundialu, daj Bože da naprave neki rezultat, u Safeta Sušića vjerujem da je kadra to učiniti. Navijam za njega i BiH, pa pobogu, zašto i ne bi? Nogometni mi je idol iz djetinjstva kad je Rumunjima zabio one golčine 1977. u Bukureštu na onoj frapantnoj utakmici Rumunjska - Jugoslavija 4-6, to cijela Juga zna kakav je on talent.

Pravi pop pogodak dolazi u "Demode" koji ima sve šanse postati klasik benda na jako dugački period; poigrava se ovim vremenom i stereoidima, šminkerajom, te je u doslovnom smislu riječi sve ono suprotno od hita "Tako lijepa" Boe, a samoj Boi je trebalo jako dugo da uopće uspije s tom pjesmom. E, pa, ova je totalno alternativna, mada joj je muzika veoma primamljiv dance-rock u fahu The Human League, New Order, Duran Duran i još nekih new-wave bendova. A pravi dokaz sljedbeništva ostavštine new-wave/new-romantics ere dolazi u "Službenik" koju danas svatko može piostovjetiti s Arcade Fire i Foals, no njezino debelo zaleđe se nalazi u Roxy Music, Japan i prvoj pop-rock/elektronici s konca 70-ih, elem, retru koji danas jako dobro kotira. Simke se uostalom vokalno i tekstualno tokom cijelog albuma do mile volje poput Peđe Vraneševića (Laboratorija zvuka) doslovce zafrkava sa stilizacijama, pa tako u kompleksno presmiješnoj i najzabavnijoj "Vajdu" (čitaj: duvaj) kombinira tribalne ritmove, ska, turbo-folk ironiju, hip-hop, psihodeliju i seksi vokale Ljiljane 'nema kajanja poslije karanja-nja-nja-nja'. Ha-ha-ha-ha! Ma zabavno i urnebesno do daske ko' Laboratorija i Peđin slavni unikatni solo "Nema Zemlja"!

Ako nekome ovdje fale snažni hard/heavy riffovi pronaći će ih u "Low budget NYC", nevjerojatnoj dvoaranžmanskoj kompoziciji gdje prvi dio vode tromiji blues-rock tempovi, a u drugom frenetičan d'n'b/big-beat na razini The Prodigy uz odlične psycho-gitare. Zadnja "Hercika" dođe kao klasičan Dbau-pop koji ponovno dolazi na onu stvarnu situaciju emotivnih preokupacija gdje se Simke vokalno i tekstualno pokazuje u najboljem svjetlu Dine Dvornika, Oliver Mandića i Songkillersa, pa i Nine Badrić i Tony Cetinskog. Atmosfera pjesme podsjeća naveliko na "Smejem se, a plakao bi". I na neke jako lijepe pjesme Steely Dan kojih se Dbau ovdje uopće ne dodiruju.

Ovi Prijedorčani su napravili iznimno kompleksan album pun različitih tema i glazbenih stilova uglavnom ih uobličivši u primamljive pop kontekste. Priče su jako zanimljive, svejugoslavenske, regionalne, pune relativiteta, katkad i romantike u kojoj se ne bježi od kurentnih socio-političkih stavova u kojima su jasno opredijeljeni na stranu onih koje zastupaju - potlaćene i omalovažavane, izrabljene i degradirane što još uvijek imaju kakve-takve hrabrosti reći što uopće misle. Oni su na najbolji mogući način iznjeli upravo to što se krije iza emocija ljudi neopterećenih egoističnom taštinom i gordim nacionalističkim ponosom, mogli su napraviti lokalpatriotsku pjesmu i za FK Borac iz Banja Luke kao što su Pipsi napravili "Dinamo ja volim" za BBB. Nisu, jer Borac ima samo jednu titulu, ako ne znate, Kupa Jugoslavije kada su u finalu, mislim 1988. ili 1989. pobijedili Crvenu zvezdu na Marakani, a golman (zbilja se ne sjećam koji je bio), obranio je Piksiju penal da ovaj nije mogao vjerovati kako ga je 'pročitao'. Šutirao je ravno u golmana, očekujući da će se baciti na neku stranu. To je djeco moja ona prava Bosna. Nema lijevo i desno, sve se vidi, a netko tko to gleda ovako sa strane ne može vjerovati da su ti 'glupi' Bosanci iz viceva ustvari jako inteligentni, neobično daroviti, duhoviti i samoironični, te mnogo puta je dokazano i vrlo komercijalni i originalni u tome što rade. E, pa Dbau su upravo jedan od takvih bendova koji se s punim pravom može mjeriti inteligencijom svima omiljenih Idola, mada se mora priznati da Šapera 1981. niti jedna cura nije smatrala privlačnim likom s kojim bi provela noć. Dbau nisu ljepotani ko' Vlada Divljan ili zaboravljeni ženski seks simbol Nebojiša Krstić, ali su ljepši od Šapera. Bez obzira na fizičke predispozicije, Dbau su Idoli ovog vremena u kome je sve teže pronaći novog Juru Stublića, Darka Rundeka, Jaju iz ranog Kazališta, Pađena s prvih albuma Aerodroma, Milana i Koju iz Šarla ili Predina iz Lačnog Franca, dok se novi Štulići, Đorđevići i Thompsoni rađaju svaki dan u punku, metalu i hardcoreu, ima ih kolko'oš, a Bregoviće danas stvara mainstream i kičeraj.

Dbau su pokazali modernost izvrsnosti da pripadaju 21. stoljeću, da su dosljedni svojoj davnoj etici napretka u kome kompresiraju najvitalnije tekovine stvarnosti u kojima sam pronašao i poneke korake unatrag, ali Bože moj, toga uvijek ima. Tko je Idolima 1981. osporio što su obradili The Rolling Stones ("Hajde" = "Come on") ili "Devojko mala" koja je bila ljubimicom evergreen pjesama tog vremena? Ima jedan pokojni kritičar Darko Glavan koji ih je sve ispljuvao i pisao uglavnom negativno o novom valu, ali se poslije dugog niza godina ispričao kad je shvatio da njegovu hippy furku više nitko ne doživljava za ozbiljno.

Pogledaju li se stvarna činjenična stanja, Dbau su uzeli nekoliko najrespektabilnijih žanrova komercijalne rock-pop glazbe današnjice upravo kao što su to naši novovalni bendovi radili, te su napravili najmoderniji album pun komercijalnih pjesama koje su istovremeno i sjajna alternativa, a u njima ima i strahovito mnogo zaloga za budućnost s kojima si je bend zacementirao status jednog od najvažnijih i najinteligentnijih bendova današnjice.

Naslovi: 1.System, 2.Bejb, 3.Aj aj aj, 4.Afganistan, 5.Rudari, 6.Rđavi sin, 7.Demode, 8.Zwei banditen, 9.Službenik, 10.Vajdu, 11.Low budget NYC, 12.Hercika

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 04/06/2014