Potpuno paradoksalno djeluje činjenica, koja velikom broju bendova popularne muzike ne polazi za rukom, a Sonic Youth upravo ta činjenica krasi, je da ovaj njujorški (ponovo!) kvartet, upravo zahvaljujući svom kontinuiranom radu, došao do te tačke umjetničkog nivoa da nije u stanju da nam ponudi loš (barem u nekom segmentu) proizvod.

Još od sredine 90 - ih i objavljivanja potpuno nepravedno potcijenjenog, a jednnog od definitivno svojih najkvalitetnijih ostvarenja, albuma Washing Machine, Sonic Youth svakim svojim ostvarenjem prikupljaju simpatije kritičara, koji ih uglavnom simpatišu argumentima kako su vremenom sve zrelije organsko tijelo.

Poptuno istrošeno će zvučati potpuno istinita konstatacija, ali The Eternal je samo potvrda kvaliteta, ne samo muzičkog, nego i intelektualnog koji krasi ovaj bend, koji se čak upušta i u nemirne vode moderne klasične muzike, pružajući nam svoja viđenja muzike John Cage - a.

Ako je prethodni Rather Ripped bio karakterističan po svojoj komunikativnosti i otvorenosti (neki bi rekli i pop ugođaju), toliko The Eternal zrači dobrim dijelom u suprotnom pravcu. Album je većim svojim dijelom okrenut sam sebi i svojim unutrašnjim kvalitetima. To znači da je, iako je to u slučaju Sonic Youth uvijek bila karakteristika, sa ovog albuma teško izdvojiti neku posebnu numeru koja bi mogla da ima epitete singla. Međutim, obzirom na to da više nisu pod okriljem Geffen Records perjanice i pritisaka komercijalne prirode, singl u njihovom slučaju više apsolutno nije bitna stvar. Usput, kada su Sonic Youth zadnji put imali opasan singl koji je ispunjavao svake kriterijume svoje pojave? Prošla su vremena 100%.

Da se vratimo na The Eternal.



Svojim prvim tonovima (početak ne vara, velika većina albuma je takva), svojom atmosferom najviše podsjeća na NYC Ghosts & Flowers, iako je po prirodi potpuno drugačiji.

Ovo je na neki način povratak korijenima Sonic Youth, ali ne u fazu Confusion is Sex, nego u fazu kada bend nije ni postojao, u fazu poznatu pod imenom PUNK.

Album u pojedinim momentima zaista posjeduje nekoliko gitarskih punk klišeja i to je definitivno ono što najviše plijeni i fascinira prilikom konzumacije istog.

Naravno, gitarske dionice su svojstvene samo Sonic Youth. I kad sviraju i stvaraju klasične punk rifove, to nema puno dodirnih tačaka sa pravim punkom. Ipak su to Sonic oni. Naravno da ima i momenata po kojima su Sonic Youth poznati - sviranje gitare bubnjarskim palicama i sl., međutim, to su samo povremeni flashevi, kratkog daha (Thunderclap for Bobby Pyn). Bend na ovom albumu nema vremena ni interesovanja da zalazi u eksperimente osim u pojedinim momentima (Anti - orgasm), nego se više koncetriše na ono što ima da kaže i da to učini u pristojnom vremenskom roku, da bi nas već poslije nekoliko trenutaka dočekao sa novom temom i novim problemima rješenim na novi muzički način.

Jedini izuzetak prethonom pravilu predstavlja završna Massage to the History, savršen spoj post rock - a, Pink Floyd - a sa početka 70 - ih i naravno Sonic Youth.

Šta reći na kraju, jedan savešeno opušten, neopterećen i nepretenciozan album, potpuno oslobođen svake vrste pritisaka i prepun uzbuđenja.

putnik // 15/06/2009