Pune 4 godine se čekalo na novi korak ovog sludge/ doom benda iz Montpelliera u kome su se desile značajne promjene postave. Otišli su frontmen, klavijaturist i thereminist David Sadok, te gitarist Christophe Doux, a umjesto njih sada je na 'žicama' Jay Pinelli, a na vokalu dugokosi istetovirani Paulo Rui (samo je za mikrofonom), tako da su dobili epitet francusko-portugalskog benda. A kad vokalist napusti grupu u mnogo slučajeva se izgubi karakteristična crta prepoznatljivosti, no ne i u ovome slučaju. Paulo Rui ne samo da jednako vrišti opakim i kreštavim vibracijama, već je njegova rola izbačena u prvi plan za razliku od Sadokove na jedinom im izdanju do sada, EP-iju "The Cosmic Escape Of Admiral Masuka" gdje je bio potisnut skoro u pozadinu čitave infrastrukture. Ostatak benda je isti: Géraud Jonquet (bubnjevi), Florian Celdran (bas) i Mathieu Croux (gitara), a i stilsko-žanrovski parametri s dakako poboljšanim produkcijskim referencama koje su ponovno sami producirali (potpisnik je Croux), a miks i mastering je rad Tad Doylea. Kako im je bilo potrebno toliko dugo da realiziraju ovaj konačan debi album, tako očito nisu niti škrtarili s detaljimja razvukavši ga na gotovo sat vremena sa samo 5 vrlo dugačkih kompozicija u kojima najkraća "Dark matter crisis" iznosi 9 i pol, a najdulja uvodna "Mankind Seppuku" 13 minuta. Ovdje su ostvarili ono što svaki bend želi: nezaboravne pjesme kakvih se ne bi posramili niti njihovi uzori, prije svega Black Sabbath, Electric Wizard i Neurosis uključivši dobar dio mašte za stvaranje prije svega melodičnih gitarskih atributa s umjerenom ritmikom koja poneki put zna iskočiti iz kolosjeka u blaži oblik headbanginga, ali se redovito vraća u taj specifičan tromiji kompleks gdje Jonguet žonglira prelazima ne dopuštajući monotoniji post-metala da im se uvuče u strukture pjesama.



Imaju jedan redoviti pristup uočljiv u svakoj kompoziciji: uvodi su obavezno lagana i dugačka staccata ili distorzije popraćene samplovima i koji puta naracijama na japanskom jeziku (jedini izuzetak je završna "Jupiter's coven" koja počinje s radom svih instrumenata), te se razvijaju u teškim gabaritima ukusno izabranih minimalističkih riffova nastavljajući progresiju zacrtanim putevima refrena, solaža i improvizacija dozvoljavajući tek u završnim periodima izlete u psihodeličnost (jedan od bitnih uzora su im i Pink Floyd) obično izlazeći iz sludgea u doom i disonante s tremolima. Zanimljivost je da Rui ubacuje vlastite prateće vokale u 'clean' varijantama, ali sve to skupa, uvjetno rečeno ovako ispisano može potaknuti na razmišljanje da su im strukture kompozicija standardne za ovakav žanr u kome niti tromi black, odnosno post black metal nije izuzetak. Ipak, imaju jednu bitnu vrlinu: lirski su uronjeni u epsko-mitološke opservacije iz kojih izbija ironičan nagovještaj apokaliptičnog optimizma, a još jedna zanimljiva činjenica jeste da su izašli iz pera njihovog bivšeg frontmena Davida Sadoka. Samo je maglovito nejasan futuristički omot poput artističkog stripa. Previše je šaren, pa i kičasto-komičan spram sadržaja koji se otkriva postupno unatoč prvom dojmu da su ovdje glazbene relacije postavljene u klasicizam žanra. Tek s analizom što je sve utkano u materijal pun slojeva i nadogradnji učinak svake naredne reprodukcije se poboljšava, odnosno uočava se da nisu napravili album za 2-3 preslušavanja već na vrlo duge vremenske periode jer kolika im je brzina u skladanju novih pjesama vjerojatnost za neko iduće izdanje trebati će čekati možda do iduće decenije.

Naslovi: 1.Mankind Seppuku, 2.Self-inflicted mutalitation, 3.Dark matter crisis, 4.Glowing shadows, 5.Jupiter's coven

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/12/2016