Bugarski band kojeg ne vole Grci i Makedonci, a ja nisam ništa drugo nego obični hrvatski seljak koji kopa kukuruz do susjedove međe i usput slušam oko čega se svađaju.

Otprilike tako bi mogao početi konkretni, hladnoglavi raport ovog izuzetno mirnog, ali veoma buntovnog albuma.

Voyvoda = Filip S.Filipov, Bugarin koji se zalaže za mračno jedinstvo Balkana i ex-Yu dark/gothic izvođača u cijelinu. Kao i u slučaju DreDDup iz Novog Sada, moram ponavljati jedne te iste riječi koje se svode na nerazumijevanje u sklopu teritorija u kome se obraća. Ovaj album je prvenstveno okrenut ka indie-publici koja razumije inteligentnu elektroniku od Kraftwerk i Suicide, preko Cabaret Voltaire do primjerice Orbital i post-electro/industrial scene. Uglavnom nema tekstova, sve su sami instrumentali, povremeno isprekidani sa vokalnim samplovima, te je mahom riječ o svojevrsnim reminiscencijama melodija Joy Division u posve novim oblicima. Klavijature koje ovdje svira Filip S.Filipov (kao i sav ostali instrumentarij), dočaravaju šarm ovog veoma lijepog i mračnog banda. Jedna cura je rekla očarana prilikom njihovog nastupa u Zagrebu na 'Smaranju 09' (21.III 2009.) da nikad ne bi došla na njihov solo nastup zato jer su joj band 'bezveze'. Ma, poserem se na takva razmišljanja naše underground scene. Gluposti. Nafurane bedastoće mladih electro-industrial/noise dakera koji pojma nemaju o životu i pljuju po primjerice sjanim novosađanima DreDDup...

Ok. Međutim, u međuvremenu u Zagreb su stigli Makedonci, Bernays Propaganda sa Grgom koji nije član banda i koji mi je objasnio da se Makedonci s Bugarima i Grcima slažu kao pas s mačkom. Odmah su demantirali moju impresiju sa bugarskim bandom Voyvoda u stilu 'znamo mi njih, ali nam se njihov stav ne sviđa'. Odlično, volim takve stavove koji su konkretni i političko-povijesno diskutabilni. Injekcije! Doping!

Naime, na omotu ovog albuma je Todor Aleksandrov, čudnovati Makedonac (1881 Štip - 1924 Šugarevo, Bugarska) koji je bio čisti desničar, živio je buran politički vrlo kratki život i bio je smaknut zbog svojih ideala. Kroz socijalističku povijest, on je bio ignoriran u tradiciji SFRJ i Bugarske, ali je s dolaskom novih ideala (EU) ponovno rođen da bude junak/heroj bugarsko-makedonske tradicije. Bugari ga više cijene nego Makedonci. On je bio mladi dečko koji možda nije niti okusio slast seksa, sa 18 godina uhvatili su ga Osmanlije, bio je junak svojeg doba, poput Ian Curtisa, još možda i daleko bolje od toga. Mlad, pametan, načitan i obrazovan momak koji je imao svoju svijest kakva manjka danas u okvirima ove zaista glupe politike koju danas doživljavamo. Voyvoda je to lijepo uobličio u fantastičan album pun raznolikosti za one koji zaista razumiju njegovu pobudu. Ima ovdje chill-out, laganog EBM, d'n'b ritma, ethno elemenata. Rijetko tko može dočarati "Trans Balkan Express", a da nije Kraftwerk reminiscencija "Trans Europe Express". Album je odličan! Smrzavam se od muzike. Zašto primjerice ovaj Bugarin, Filip S.Filipov koristi prepoznatljivi electro-pop s obiljem ambijentalne glazbe u svojem izrazu ne treba posebno navoditi, no kada počinje koristiti samplove govora nekih političara, crtica iz dalje žurnalističke, filmske, glazbene i ine kulture (bugarske i ex-jugoslavenske), tu već dolazi do napetih tenzija u koje zaista ne želim ulaziti. Mislim, kada na omotu ne bi bio Todor Aleksandrov, ovaj album u klasičnom trajanju od 43 minute bio bi možda neprimjetan socio-politički bunt mladog čovjeka koji još uvijek gaji svoje ideale o ugašenom socijalizmu i lopovlukom preobraćenoj tranziciji Bugarske koja je uz sve svoje nedostatke postala članicom EU (isto kao i Rumunjska), no što je ustvari prava slika?

Filip S.Filipov je u ime banda Voyvoda napravio naoko i nauho miran i staložen elektronski plesan album od kojeg vam neće zaigrati kardiogram ako ne poznajete tematiku u kojoj se on na vrlo fini i staloženi, sofisticirani način šegači sa nesavjesnim, ali prilično pronicljivim potezima političara koji su skrojili nesretnu sudbinu Slavena na Balkanu unazad 100-tinjak godina. Kada nakon ugodne dark-electro plesne "Balkan whisper" koja uvodi u album, te cijelog niza naoko bezazlenih kompozicija u kojima su neprekidno prisutni govorni samplovi političkog, nacionalnog i opčenito svjetonazorskog, često dvojakog i dvosmislenog sadržaja kakve su često znali rabiti Cabaret Voltaire koji su 'kukurikali prije vremena' (danas se ipak pokazuje da su itekako poznavali doktrinu pakla, komunizma, kapitalizma i opsesije sa posesivnošću, vlasti i moći), dođe do osnovne skladbe albuma "Trans Balkan Express", mnogima će se ova lucidno svojeglava, ali vrlo prijatna ambijentalna elektronska plesna idila učiniti kao pukom reminiscencijom melodičnih Joy Division, ambijentalnom Borghesiom i tendencijom na D:S Records iz Novog Sada. Filip ponekad koristi banalne obrasce, no oni su tako fino urađeni da ih niti sami Kraftwerk ne bi mogli odbiti u pogledu melodično/harmonijske strukture (osobito komad "1923"). Još da je istu stvar napraviti sa gudačima i orkestrom, fantastično bi zvučala. Minimalistički i perfektno, vjerojatno bi je neki usrani brit-pop band poput Coldplay koji su maznuli "Computer love" Kraftwerka poželio uglazbiti za jedan od svojih hitova gdje bi nasrali cijelo brdo gluposti o inspiraciji za melodiju na koju su došli svojim emotivno kreativnim žarom. Bla-bla-bla... (osobno, pun mi je kufer tih ucviljenih brit-pop imena i njihovih furki). E, onda kada dođe ta spomenuta stvar "Trans Balkan Expess", prvo što čujete je Ivo Robić sa legendarnom "Samo jednom se ljubi" u komadu od dobrih minutu i pol, a onda počinje najplesniji dio albuma. Moderan chill-out d'n'b ritam sa zavodljivom melodijom, sjajnim popratnim efektima i nadasve 'trip' putujućom atmosferom koja traje punih 8 minuta. Po meni, ovo je jedna od kvalitetnijih plesnih kompozicija 2009. godine. Na pretposljednjoj "Aberean" Filip se koristi sa svojom akustičnom tamburom u pravom bugarskom neo-folk izdanju sa mnoštvo vokalnih samplova na bugarskom jeziku i pratnjom syntha (vrlo slično radi i beogradski Tamerlain), dok je posljednja "Balkan whispers" svojevrsna plesna electro-gothic EBM etno oda Todoru Aleksandrovu sa personificiranim grko-katoličkim vokalima.

Moderan elektronski, plesni, fini, easy-listening, lakoslušljivi album s mnogo povijesno prepoznatljivih i etno motiva. A u dubini sakriva/otkriva pravu sliku Balkana na početku 21. stoljeća...

Vražje ugođen i pogođen album kojeg će mainstream kultura Balkana i ostatka svijeta prepoznati u pravom izdanju možda tek onda kada će se povlačiti etnološki parametri na relacijama Japan ("Tin Drum", 1982) - Mizar - Legen.

Sjajno sofisticirano angažirano elektronsko djelo koje je posve drugačije, ali se nalazi upravo 'tu negdje'. U mraku svijetlog folka.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/06/2009