Doček prvog dana proljeća uz Smaranje 09 nalikovao je na pravu zimu uz ponešto snijega na 'bregu'... A te subote bila su još najmanje tri odlična koncerta koja sam, na žalost morao propustiti (Dubioza Kolektiv u Pauku, Rebel Star u &TD-u, te Andrija i Radost u MMC-u).

Kao što je dogovoreno s organizatorima, udrugom Krlja ustvari, nećemo otkrivati lokaciju ovog događaja, već samo da je održano visoko, visoko na Medvednici do koje se jedino moglo doći automobilima, dogovorenim kobmijem koji je vozio u 3-4 šihte ili pješke u pravom planinarskom stilu. Naravno, kao i u slučaju Smaranja 05 (pa i 06), na ovaj happening se jedino moglo doći prijavom na e-mail Krlje Ustvari gdje su se potom dobile sve potrebne informacije. A ovaj puta Smaranje je ponudilo kompletan aranžman koji je osim svirke 3 banda uključivao prijevoz, smještaj, noćenje, sasvim solidan izbor pića i obilatu večeru po želji uz trpezu od nekih 5-6 toplih jela (bilo je čak i štrukla).

U ovakvom zaista fantastičnom i posve izoliranom ugođaju daleko od grada uz poznate organizacijske cake koje uključuju draž 'izleta u nepoznato', prvo treba čestitati gospodi iz Beograda (Nenad i Nataša) i iz Slovenije (trio na čelu sa Janom i prijateljima iz Škofja Loke) koji su prevalili ogroman put da bi doživjeli čari ovog izleta. A zatim čestitke ogranizatorima za izbor ove egzotične lokacije... Da ne opisujem putovanje na brdo koje je bilo vijugavo i strmoglavo, gotovo sva večerašnja publika imala je tu čast da prisustvuje tonskim probama sva tri banda, da bi potom kormilo u izboru glazbe preuzeo DJ Drago puštanjem glazbe uoči nastupa. Po mom ukusu izbor je bio malčice preletargičan i prespor (uglavnom neo-folk) u odnosu na vrlo žestoke aktere, ali publici se to veoma dopalo tako da se zaplesalo i prije samog koncerta. Jedina 'kvaka' večerašnje svirke bio je izbor adaptirane pozornice koja je smještena tik do samih ulaznih vrata jer je samo tako sve moglo funkcionirati zbog napajanja električne struje, pa se u nekoliko navrata desilo da su ljudi doslovce u tijeku koncerta prolazili drito kroz bandove... Premda je Marek (alfa i omega organizacije) odmah na samom početku rekao da se kroz ulazna vrata može izlaziti samo u pauzama između bandova, neki od gostiju su očigledno na to zaboravili, pa su dobili epitet 'partibrejkera'. Oko 22.20 h prvi su startali MIEL NOIR, duet kojeg čine Marcel P (bas, vokal, bubnjevi) i Dimo Dimov (klavijature, bas, gitara, zvukovi) iz Allerseelen, a na samom početku pridružio im se F.S. Filipov (frontmen i gitarist Voyvode) na klavijaturama. Kasnije su koncert nastavili kao dvojac. Njihov zvuk se temelji na već snimljenoj matrici kojoj dodavaju analogne zvukove svojih instrumenata (bas, gitara, bubnjevi i klavijature) koje su tijekom koncerta mijenjali u nekoliko navrata. Izveli su 8 brojeva ("Wabenheim", "Duft steigt empor", "Miel II", "Honigglut", "Hieronymus", "Schwartzer honig", "Herr flugelschlag" i "Miel V") koji variraju u tempovima od plesnih do vrlo tromih, a zajednička osobina su im razlivene gitarske melodije potpomognute distorzijom, te melodičan prostorni bas uz obilje elemenata post-industriala, ambijentalne i eksperimentalne glazbe. Uz to su djelomično i psihodelični, a u laganijim skladbama vuku na dark-wave/ ambijent strukture. Posve su minimalistički orijentirani (koriste svega 3-4 akorda po pjesmi), te su zbog podloge koja se emitira iz laptopa ukroćeni u ponekad prekratke vremenske okvire. Onako, kada se najljepše 'zalaufaš' i ufuraš u pjesmu, ona je već gotova. Večerašnji repertoar i izvedba u nekim trenucima je prizvala duh Joy Division, ranih Einsturzende Neubauten (pa i ranih Laibach), no svirali su prekratko, te su nakon nepunih 40-tak minuta završili nastup što je bio sasvim solidan uvod za dva iduća banda. Nanon nekih pola sata pauze, oko 23.30 h startali su VOYVODA, bugarski kvintet koji momentalno kompletno dolazi iz Sofije, te su svojim nastupom i čvrstim plesnim gothic rockom dozvali vrijeme post/punka i ranog new wavea. Ima u njihovom zvuku mnoštvo elemenata koji ih povezuju sa cijelom scenom s prijelaza '70-tih u '80-te (Magazine, Gary Newman, The Stranglers, rani Simple Minds, pa čak i Šarlo Akrobata i prvi Električni orgazam), no najviše od svega asociraju na plesne Ultravox sa John Foxxom i neraskidivu sponu Joy Division/ Mizar, a nas sa starijim pamćenjem hrvatskog undergrounda i na mračnu Sexu iz polovice '80-tih. Posebno zbog vokala koji ima sjajne i gromoglasne ciktove nalik na Goran Tanevskog, te sintetskog zvuka melodija klavijatura kakav su upravo imali Ultravox na svoja prva tri albuma. Između pjesama ponekad su emitirali kratke samplove koji su zaista bili iznenađujući - od bugarskih folk motiva do "Samo jednom se ljubi", evergreena iz '60-tih. Glazbeno i ritmički su posve plesni sa velikom dozom atmosfere koje im daju dva seta klavijatura (Kalin i plavokosa Dita Von Veles iz makedonskog Velesa), te su posve rasplesali prisutnu audijenciju. A tko se nije htio naguravati na malenom podiju (jer 'bina' nije bila povišena) mogao je nesmetano sjediti za stolovima i uživati u nastupu. Imaju Voyvoda mnogo elemenata u svojoj glazbi i nastupu koji bi im mogao otvoriti daleko veće prostore jer im je stil prilično univerzalan i žestok uz nekolicinu vrlo dobrih pjesama na engleskom jeziku. Između ostalih, izveli su "Hills of blood", "Hanuma", "Venelin 1", "Voden vs. Edessa", "Bunt", "Lost in Fogland" (kompletan EP "Voden vs. Edessa"), te "U.s.o.", "Veni", "Die gangster kinder" i "Doubts" s njihovog EP-ija "Bunt" koji je objavljen 2008. Nakon nastupa popričao sam s njima (perfektno govore srpsko-hrvatski jezik), dali su mi dva EP-ija i nadaju se ponovnom dolasku u Hrvatsku. Naravno, najviše publike došlo je upravo zbog austrijskih ALLERSEELEN, te su svi s nestrpljenjem nagađali šta će se večeras desiti budući da band ima zaista raznolike albume koji stilski posve odudaraju jedan od drugoga. Od tradicijskih motiva, ambijentalnih pejzaža, poema i pjesama koje su praktički sažete, kako vole kazati, od Kalifornije do Sibira, sve do post-punk, industrial i psihodeličnih albuma. Međutim, Allerseelen su ne samo mene, već i svu publiku iznenadili izrazito plesnim izdanjem bez ikakvih eksperimenata, laganih ambijentalnih i psihodeličnih kompozicija iz ranije faze rada. Počeli su sa svirkom negdje desetak minuta prije 1 sat (nakon ponoći) u standardnoj formaciji Gerhard Hallstatt (vokal), Marcel P (bas) i Dimo Dimov (gitara, bubnjevi) uz zvukove koji su povremeno dolazili sa laptopa (zvuk klavijatura, industrial elemenata, sitni samplovi...). No, osnovica njihove glazbe bila je bazirana na fantastičnim i istovremeno vrlo jednostavnim minimalističkim ritmovima koji su posve drugačiji jedan od drugoga, vodećom bas melodijom koja neprestano šara svojim prostornim manirima, te sjajnim i upečatljivim vokalom Gerharda koji je u skoro više od sat vremena izvedbe neprestano plesao i gibao se kao da nastupa u nekoj diskoteci iz sredine '80-tih kada su electro-body i gothic-rock bili glavna plesna underground struja. U vrlo širokom repertoaru koji je u zvaničnom dijelu obuhvatio čak 18 kompozicija izveli su cijeli niz standarda sa albuma "Flamme" (2004) i "Edelweiss" (2005), te nekolicinu brojeva sa ranijih albuma "Neuschwabenland", "Abenteuerliches Herz" i "Strib und werde" (a i Gerhardovog solo albuma "Hallstatt" iz 2007, kao i nekoliko brojeva sa kompilacija i kolaboracijskih radova). Međutim, ne bih se mogao kladiti koje su točno verzije pojedinih pjesama izveli budući da neke kompozicije imaju na više izdanja u promjenjivim verzijama, a i sami vole na nastupima uživo potpuno drugačije adaptirati skladbe kako bi im dodali i udahnuli posve nove formacije. Elem, odmah od prve su krenuli sa svojim plesnim post-punk stilom koji je na momente blizak onom šturom minimalističkom obrascu čuvenih Blurt (a i ranih D.A.F. kada su još koristili gitare, pa i plesnih Wire), da bi se u "Mit fester hand" dotaknuli i elektronskih momenata, doduše preko samplova, no ovdje su počeli s opakom rokačinom gdje je Gerhard imao vokal pun gnjeva i bijesa kao Blixa u vrijeme Neubautena iz druge polovice '80-tih. Uz nisku vrlo oštrih i nadasve plesnih brojeva koji su postajali sve žešći i brži kako je koncert odmicao ("Flamme", "In vino veritas", "Sturmlied", "Salz", "Die Berge werden leer sein", "Kamerad", "Lied der Haftlinge"...), izveli su i nekoliko laganijih i tromijih skladbi u kojima je naglasak bio na ritmovima koračnica ("Wir traumten voneinander", "Glaserne Kugel", "Funke"), da bi svoju kulminaciju laganog seta okončali sa sjajnom "Alle Lust will Ewigkeit" u ritmu osebujnog valcera popraćenog sa uvodnim samplovima kiše. Vrlo dobro su se pripremili za ovaj specifičan i nadasve nesvakidašnji nastup, a sam Gerhard se oboružao sa zavidnim asortimanom hrvatskih riječi kojima je ne samo najavljivao pojedine skladbe, već je u uvodniku skladbe "Edelweiss" počeo sa 'runo-runo-list' aludirajući na himnični akcent mjesta i planinske okoline gdje se večerašnje Smaranje održavalo. Prvi dio nastupa završili su oko 2 h ujutro, te su na gromoglasne ovacije ponovno izašli i otprašili sjajan set plesnih skladbi. O tome što govore Gerhardovi tekstovi ne bih mogao komentirati budući da njemački jezik apsolutno ne razumijem, no njegova vokalna i scenska izvedba bila je toliko upečatljiva i autentična kao da promatrate Jon Kinga (Gang Of Four). Ne samo da su ova tri večerašnja banda pružila izuzetni plesni križanac post-punka, new-wavea, industriala, elektronike, undergrounda..., već je nakon svirke koja je završila oko 2.15 h uslijedila prava glazbena kanonada sa DJ laptopa koja je trajala sve do 6.30 h ujutro kada je vani već bio dan. Kako tko; netko se pokupio na spavanje, netko je otišao automobilom dolje u beli grad Zagreb, no kad na fajruntu čujete The Smiths poželite da tulum potraje još barem do podneva. Ja osobno sam kući stigao oko 9 h ujutro, spavao sam cijeli dan i onako još uvijek umoran odustao od metal koncerta (Full Of Hate Tour u Boogaloo) na kome su između ostalih nastupili Obituary i Keep Of Kalessin.

horvi // 25/03/2009

> vidi sve fotke // see all photos