home > mjuzik > Iztok

kontakt | search |

VOYVODA: Iztok (Afmusic/ Dansemacabregroup, 2012)

Bugarski gothic-rockeri su se oglasili novim izdanjem nakon gotovo pune 4 godine šutnje i napravili izuzetno kvalitetan album koji bez ikakvih problema može stati rame uz rame ranih Mizar!

Dugo nam nije bilo Voyvode i mister Filipa S.Filipova kojeg ona šačica vrlo dobrih znalaca undergrounda sa 'Smaranja 09', 21.III 2009. pamti po odličnom nastupu na Sljemenu. U međuvremenu, bend je mnogo radio na ovom novom albumu, eksperimentirao sa elektronikom, akustikom, instrumentalima i atmosferama u potrazi za što boljim izrazom, jezgrovitim i dorečenim kompozicijama, te općenito 'novim' horizontima s kojima bi dotjerao svoj dotadašnji, uglavnom d.i.y. rad. Također, Filip je osnovao i black-metal bend Sisters Of Radomir s kojim je objavio sirov album "Thomas The Slav" (2011), no to je već druga priča...

Ovdje se novi Voyvoda kroz 10 pjesama na engleskom jeziku u trajanju od 37 minuta konačno pojavljuje u visokom produkcijskom izdanju koje osim što neopisivo asocira na prva dva albuma Mizar, poteže korijene i duboko u prošlost post-punk ere donoseći onaj autohton retro zvuk Joy Division kojeg su mnogi krali i kopirali, ali malo kome je polazilo za rukom da ga uobliče u nešto nadasve originalno. Jedna je stvar kada Britanci ili Ameri pokušavaju dočarati mančesterske mračnjake preko fine indie-rock/pop produkcije 21. stoljeća (recimo Beta Band ili Interpol), a nešto sasvim drugo je kada to napravi bend izvan tog teritorija. Oni bolji znalci, sjetiti će se jednog od prvih takvih albuma na području bivše Jugoslavije, nekad potcijenjenog "Strah od monotonije" Pekinške Patke iz 1981. kojeg je posve ispljuvao pokojni Darko Glavan, no danas je stvar ipak nešto drugačija i više malo tko ovakav, nazovimo, smion rad, dočekuje 'na nož'.

Biti retro odavno nije nikakav bauk jer rock sa trendovima stagnira već jako dugo u komercijalnom pogledu, a svi oni kojima su uzori bendovi i izvođači koji su krojili esencijalne tokove i subkulturne žanrove danas imaju pune ruke posla. Malo tko se zauzima za napredak rocka bez obzira na tehničke mogućnosti kakve su prije nekih 15-20 godina bile nezamislive. No, da skratim, Voyvoda su sve svoje dosadašnje eksperimente, lo-fi izdanja i bauljanja od noisea, new-wavea, post-punka, gothica i još nekolicine stilova uspjeli sabrati u ono najosnovnije - konkretne, cjelovite i dorečene pjesme oblikovane od glave do pete.



Album jednostavno obara svojim balkanskim ugođajem slavenštine engleskog jezika; Filip se uopće ne trudi glumatati nekog Engleza, već pjeva i narativno šapuće (zajedno sa klavijaturisticom Ditom Von Veles i još jednom vokalisticom) namjerno tako da se osjeti taj akcent isto kao što se taj isti sindrom primjerice osjeća kod skandinavskih ili recimo japanskih bendova. Katkad u stihove ubace i ponešto bugarskog jezika, što je dodatni plus. To je taj šarm elegantne fleksibilnosti koja ne umanjuje umjetnički dojam, već štoviše, dodaje izvornost i teritorijalnu pripadnost sadržaju kao licencni proizvod na domaći način. Zatim, tu su veoma poetični i mračno obojeni tekstovi sa sofisticiranom simbolikom koja, u najkraćim crtama, prikazuje prelazak Bugarske u EU i intelektualca kao glavnog lika kome su odjednom otvorena vrata Zapada, ali, avaj... Da bi najkraćim putem došao na zapad, mora proći preko dvije države (Srbija i Hrvatska) gdje još uvijek postoje granice i carine. U svemu tome ima i puno mašte, idile i senzibilnosti u koju su upleteni i bugarski idiomi povezani sa zapadnjačkim utjecajima, tako da sve skupa na kraju ostavlja sjajan dojam art-rock benda koji se našao u pravom trenutku i na pravom mjestu da opiše zbrku cijele ove situacije 'novog svjetskog poretka' iz rakursa Balkana.

Ima sad tu još jedna bitna stvar. Filip je svjestan da ne može mnogo učiniti na proboju vlastitog benda na taj zapad jer nema odgovarajuću etiketu koja bi stajala iza njega, pa su vokali namjerno stavljeni u podređenu situaciju, tj. grubo su potisnuti u pozadinu glazbene kulise. Tj., onaj tko želi točno saznati o čemu album točno govori vraški se mora pomučiti da razazna sve šapate, nekad i krikove, distorzirane glasove i sve te spoken-word stihove.

Album počinje vrlo energično sa naslovnom "Iztok" (istok, naravno) u kojoj žensko-muški spoken-word vokali čine glavnu poziciju sa frenetičnim new-wave/post-punk nabojem i mračnom synth harmonijom, te se nastavlja istom dinamikom u prilično revoltiranoj "The man in the white coat" (obje pjesme zajedno su praktički spojene u 5 jako dobrih i žestokih minuta). A onda slijedi poznati Voyvoda sa mračnim Joy Division temama i govornim samplovima kakvim su obilovala prva dva rada ("Bunt" i "Voden vs. Edesa" http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=6306). Prva od njih je strašna "Boylover James"; počinje lagano, razvija se minimalistički sa jednostavnim gitarističkim akordima, finim synth harmama i onda se razvije u stastvenu gothic-sympho ljepoticu nakon koje naprosto poželite sjesti u prvi vlak za Sofiju i uživati u koncertnoj izvedbi sa dramatičnim gitarskim krešendom. Druga je "D.a.s.f." s podosta manira The Sisters Of Mercy, treća vrlo lagana, ambijentalistička "Mr.Mrak", a četvrta psihodelična, također lagana "Stefan the Vlach's son". Posljednji dio albuma ubrzavaju tempo u "Staroverets" gdje basista puno solira, a u "Doubts" se rezignirano igraju sa kompleksnošću ritmike i mnoštvom spoken-word elemenata. Još jedna ljepotica albuma pristiže pred samim krajem - "No passports" u kojoj je želja za zonom država bez granica jača od balkanske stvarnosti, da bi djelo okončalo posve laganom ambijentalkom "6000000 words" sa grandioznim simfoničnim zvučnim zapletom, obiljem slobodnih improvizacija, vokalnim melodičnim nadigravanjima i posve sentimentalnim gitarističkim završetkom nalik na The Cure.

Nekome tko nije slušao njihove prethodne, prilično šlampave d.i.y. radove (i neke elektronske demo materijale), ne može saznati koliko je Voyvoda napredovao i stoga mu se ovaj album može učiniti pretjerano ishvaljen ili isforsiran. Međutim, iz aspekta benda, ovo je bez ikakve sumnje vrhunac njihove karijere. Samo ću ponoviti - oslobodili su se mnogih eksperimenata i nezgrapnosti, te su napravili konkretne pjesme od početka do kraja u kojima je organska svirka na prvom mjestu. A slobodno se može i uočiti da su po energičnosti nekih pjesama i kompleksnošću materijala zasjenili i svoje velike uzore - Mizar koji danas rade nešto sasvim deseto.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/03/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*