Da su TC majstori prve lige lounge glazbe, znaju već i kukci u kljunovima vrabaca na grani, a koliko će vam se svidjeti njih novi cedejac ovisi prvenstveno o tome koliko takvu glazbu smatrate čisto pozadinskom (za npr. trgovinu, lift i sl.), a koliko u njoj možete stvarno uživati. U osnovi Dji, Eric Hilton i Rob Garza su se već dokazali što remixerskim zahvatima ("Abductions & Reconstructions"), rađenjem kompilacija svojih (jazz) uzora ("Sounds from the Verve Hi-Fi"), kao i svojim dugosviračima od kojih je najpoznatiji i ujedno najbolji "The Mirror Conspiracy".

Moram priznati da je na prvo letimično preslušavanje novog albuma moj prvi dojam bio lagano nepovoljan i opasno se približio liftovima s početka priče. No, kako je moja pozornost rasla, glazba je počela sve više ulaziti, štono se kaže, "pod kožu". Osnovna novost u zvuku ovog downtempo dvojca je uvođenje motiva world musica, što je jedan kritičar spojio u novi složenac imenom worldtempo. Album počinje s "Heaven's Gonna Burn Your Eyes", airovskim komadom prekrasnih vokala Emiliane Torrini, koji se bez problema mogao naći na b-strani kojeg Airovog singla u nikad prežaljenoj "Moon Safari" fazi. Slijedeća stvar "Facing East", kako i naslov sugerira, uvodi melos orijenta i pomalo priziva bečke dZihan & Kamien. Već nakon treće stvari, "The Outernationalist" koja u igru uvodi i dub, postaje jasno da je ovo jedna mala muzička džungla, no koja pod vodstvom dvojice krotitelja ispada vrlo pitoma.

Nažalost, nismo dobili dostojnog nasljednika Zavjere Ogledala, ali nije ni Najbogatiji Čovjek u Babilonu za odbaciti - ne baš plesno, ali oni koji se opuštaju uz ovakvu glazbu (da ne kažem duvaju na nju), mogli bi pronaći ponešto za sebe...

sale // 19/12/2002