Tri godine čekanja na nove Tibetove mistične liturgijske litanije pune simbolike, zagonetki i enigmi ponovno su prepuštene tumačenju samog slušatelja.

Tempo kreativnog rada David Tibeta (David Michael Bunting) & vječito 'leteće' i promjenjive ekipe se u 21. stoljeću znatno usporio isporukom novog studijskog rada nakon pune tri godine od vrlo uspješnog albuma "Black Ships Ate The Sky" iz 2006. Nekada obilato aktivni kao cjeloviti band sa Steven Stapletonom, Michael Cashmorem, Douglas P., Rose McDowall i Christoph Heemannom, osobito u periodu 1984-1994, kada su znali plasirati i po dva-tri studijska albuma godišnje uz gomile EP-ijeva, live snimaka i različitih kolaboracija, svoj su autorski rad sveli na ovisnost o gostujućim glazbenicima koji su odrađivali svoje uobičajene zadatke u matičnim sastavima ili učestvovanjem na studijskim snimcima različitih izvođača. Od starije ekipe ovdje su samo prisutni Steven Stapelton i Andrew Liles zaduženi za elektroniku, efekte i gitare (iz Nurse With Wound), dok je praktički ostatak vrlo široke postave sakupljen po tko zna kakvim načelima i principima samog David Tibeta. Tako su se primjerice uz provjerene glazbenike poput odavno zaboravljene Rickie Lee Jones na pratećim vokalima, gitariste Matt Sweeneya (radio sa Zwan i Neil Diamondom, a odnedavno ima band The Brill Sisters), bubnjara Alex Neilsona (Red Krayola, Bonnie 'Prince' Billy, Trembling Bells), violiniste William Breezea (poznat po radu sa Marc Almondom), Ossian Browna na synthu (iz Coil)... pronašla su se imena poput kompozitora Baby Dee (piano, Hammond organ) ili Keith Wood na gitari (navodno poznata porno zvijezda). Ovakav već odavno prokušani recept all-star kombinacije underground i priznatih zvijezda vrlo je čest kada autor osjeća da nešto neminovno mora mijenjati u skladu s afinitetima.

Često se događalo da sličan princip potegnu i same zvijezde undergrounda (najočitiji primjer kada je Nick Cave ugostio Kylie Minoque), no kako god, uvijek su rezultati bili zapanjujući s velikim razmjerima iz krajnosti u krajnost. Prisjetite se samo prošlog Current 93 albuma gdje je gostovao Mark Almond ili split EP-ijeva sa Anthony And The Johnsons... No, u ovom slučaju Tibet je uspio održati vlastiti kreativni vodeći identitet koji niti u jednom trenutku albuma nije ugrožen brojnim gostima. Štoviše, slobodno se može konstatirati da su mu samo poslužili kao idealni sparing partneri za održavanje autorske kondicije. Oduvijek je imao karmu kojom može ukrotiti svoje mistične opsesije sa religijom, Bogom, crkvom, patetikom na razmeđi života i smrti, pakla i nebesa koje je suočavao sa najraznolikijm ideološkim razmatranjima kroz uglavnom konceptualne albume, pa je tako jednom prilikom izjavio da najviše od svega mrzi metal i folk, no na ovome albumu je upravo spojio te dvije, njemu 'omražene' opcije u svoj balans između mraka i svijetla. To se osobito navodi u minimalističkom vrlo plesnom armagedon doom-metal uvodnom broju "Invocation of almost" (odličan ritam Alex Nilsona) s primjesama one poznate psihodelične starinske electro - eksperimentalne i space-rock škole iz '70-tih, te u komadu "On Docetic mountain" s primjesama neo-folka (William Breeze na violini i John Contreras na violončelu). Gotovo sav ostali dio albuma odiše znanim turobnim 'the end' nabojem koji je kao i uvijek ovijen u mnoštvo narativne Tibetove lirike pri čemu se nikako ne može oduprijeti onom svojem porivu da vokalom zaziva svojeg velikog idola Genesis P-Orridge-a (zna se, Throbbing Gristle, Psychic TV) koji mu je i dao nadimak Tibet. Pjesma poput lucidne psihodelično-opijumske "Poppyskins" sa ambijentalno - orijentalnim folk ugođajem James Blackshawa na 12-to žičanoj akustičnoj gitari trebala je doći otprilike u vrijeme kada se Nick Cave borio za svoj proboj u tzv. mainstream alternative, tamo negdje u drugoj polovici '80-tih, sasvim šaputavi spoken-word komad "26 April 2007" u vrijeme psycho dream ambijentalnih albuma Brian Enoa i neo-psycho razdoblja MBV, dok je "Aleph is the butterfly net" prava reminiscencija "The eternal" Joy Division u neo-folk koračnici. Najdulja pjesma na albumu, "Not because the fox barks"" je još jedan doom-metal komad sa sympho-rock detaljima i sjajnom pratećom vox-extended potporom od jedno 5-6 vokala (Sasha Grey, Andria Degens, Alice Rousham, Andrew W.K., Matt Sweeney...), što dovoljno govori da se sam Tibet nije želio upuštati u improvizacije i različitost vlastitih glasovnih mogućnosti što je bio slučaj na nekim ranijim albumima. Tek u predposljednjoj "UrShadow", vrlo laganoj akustičnoj neo-folk skladbi pojavljuje se Rickie Lee Jones kao prateći vokal, da bi kompozicija završila sa pravim, onim poznatim Current 93 'bum-thrash' industrial ekspresijama, no one traju svega dvadesetak sekunda. Rickie se pojavljuje i u posljednoj "As real as rainbows" samo kao gotovo neprimjetni narator, naravno, potisnut posve u pozadinu.

Međutim, Tibetovi tekstovi su ponovno jaki i iskreni, čekali su pune tri godine (tko zna koliko dugo ih je pisao), te su eksplodirali u ovoj zaista mračnoj, ali veoma lijepoj glazbi koja je prošarana sa ne pretjerano bogatim i posve jednostavnim aranžmanima. I dalje pruža ruke do neba, drhti u svojem Hamill-Sharkey-Gabrielovskom izrazu sa željom da nadopuni svemir svojim 'gorućim' izjavama, psihodelično neobičnim pričama o zmijama, mističnim planinama, piramidama, galaksijama, vulkanima, nagovještaju dolaska zvijeri, sotone, carstvu pornografije, ubojstvima, različitim likovima, halucinacijama, snovima, pustinjama, ritualima... Elem, mnogo enigmatskih, pobožno dubokih simboličnih priča koje govore o... ne pitajte me o čemu. Uostalom, kroz luksuzan omot i priloženu knjižicu sa 30 stranica tekstova i ilustracija nalazi se mnoštvo skrivene 'biblijske' materije za pomno razmatranje ovog neoptimističnog albuma koji naposljetku počinje sa riječima 'almost in the beginig was the murderer'. Sam izdavač, odnosno Tibetova etiketa Coptic Cat, tvrdi da je ovo do sada najmoćniji, najnepredvidljiviji, najbizarniji i prekrasan Current 93 album.

Obavezno provjeriti.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 19/05/2009