Neprekidno aktivan već gotovo tridesetak godina, David Tibet je ovu 2010. zapečatio s dva albuma od kojih je jedan instrumentalan, a drugi je sastavni dio apokaliptičnog niza započetog sa "Black Ships Ate The Sky".

CURRENT 93 - Baalstorm, Sing Omega (2010, Coptic Cat Records)

Daleko od ikakvih komercijalnih predznaka, David Tibet i dalje isporučuje mistična ostvarenja puna dugačkih polumelodičnih pjevanja i naracija, pa je tako na ovome 32. albumu isporučio svoju novu pjesmaricu punu uobičajeno angažiranih tema o grijehu, požudama, kajanju i vječitoj borbi između dobra i zla.

Ovaj puta je za razliku od prethodnog albuma "Aleph At Hallucinatory Mountain" ugostio svega nekoliko muzičara s minimalnim instrumentarijem (Baby Dee - piano/ klavijature, ksilofon, John Contreras - violončelo, William Breeze - violina, Alex Nilson - udaraljke, James Blackshaw - 12-to žičana akustična gitara, sampler, Eliot Bates - oud), no kao i uvijek do sada, ostvario je ponovno zavidan rezultat. Devet pjesama u trajanju od 50 minuta nabijene su minimalističkom art dinamikom, nešto manje turobnim atmosferama i stalnim prisustvom neo-folka u pastoralnom 'light' izričaju gdje se neprestano isprepliču njegove lirske poeme koje su uvijek začuđujuće, a ponekad vrlo teško razumljive jer su toliko zamršene i sofisticirane poput najzapetljanije drame s elementima metafizike, religije, mitova i legendi. Nastavljajući svoj započeti rad sa "Black Ships Ate The Sky" (2006), Tibet ponovno u epicentar zbivanja stavlja apokalipsu koju strasno doživljava kroz centralnu figuru lijepih žena. Njegove nimfe i sirene su gole, razgovaraju sa atomima i planetima, a čitava erotska magija pretvara se u duhovne vrednote poput liturgijskih ikona i kiparskih statua iz vremena stare Grčke i klasičnog kiparstva. A povremeno u čitavu priču punu grijeha i strasti ubaci i suprotan primjer nevinosti - dijete.

Uvodna pjesma "I dreamt I was the aeon" je odmah u startu najzapetljaniji komad u kome Tibet na pladanj baca vječni život, borbu između dobra i zla, te Platonove filozofske rasprave o idealnom svijetu u veoma zamršenoj mitološkoj priči. Uznemirujuće stihove pune nasilja proteže kroz najdinamičniju "Baalstorm! Baalstorm!" koja završava tragično, da bi čitav album okončao u dramatičnoj, 11 minuta dugačkoj "I dance narcoleptic" kroz poplavu nabacanih slika punih noćnih mora i paklenih košmara s poduljom pauzom od neke dvije minute tišine nakon čega slijedi završni dio sa zvukovima oceana i mirnim Tibetovim glasom koji kaže 'da se do Boga dolazi kroz oluju'. Između ovih vrlo košmarnih pjesama nalaze se uglavnom relativno mirne teme koje donose kratkotrajni predah u ljudski život ("With flowers in the garden of fires", "December 1971", "Passenger Aleph in name", klavirska "Tanks of files"...), a s glazbenog aspekta premda ne donose ništa osobito novog u stilu Current 93, mogu se primjetiti povremene natruhe jednostavnih tradicionalnih sintagmi engleskog folka i ponekog prizvuka bliskoistočnih ritmičnih arabeski (poput predzadnje "Night! Dream! Storm! Omega!" i spomenute "With flowers in the garden of fires").

Tibet je uvijek vodio svoju liriku povezanu s glazbenim kombinacijama psihodeličnog folka i raznih eksperimenata kroz nadrealističke prikaze često u zastrašujućim okolnostima, no ovdje se nekako smirio u sasvim neočekivanoj vedrini u kojoj ima i one svjetlije strane života. Glazbeno ne toliko raznolik kao "Aleph At Hallucinatory Mountain", ovaj album je zvučno daleko opskurniji i melankoličniji, no nimalo nije siromašniji sa hipervizualnim Tibetovim propovjedima.

Ocjena (1-10): 7 CURRENT 93 - Haunted Graves, Moving Waves (2010, Coptic Cat Records)

Instrumentalni album koji je odštampan u samo 999 cd-a i 666 LP-ploča dio je sessiona koji je obavljen za prethodni "Baalstorm, Sing Omega", a sastavljen je od samo dvije (pre)dugačke kompozicije. Svaka traje oko 35 minuta i u njima su prvih 12 minuta praktički dugački ambijentalni minimalistički uvodi koji eruptiraju u koherentnu glazbenu strukturu tek u sredini kompozicija koje završavaju opet sa predugačkim, desetominutnim fade-outima. "She is naked like water" je dio stiha iz pjesme "December 1971" sa "Baalstorm, Sing Omega" albuma odakle su ustvari i uzeti svi osnovni glazbeni parametri (šumovi valova, svirka violončela John Contrerasa i violine William Breezea), a nadodani su različiti drone post-industrial efekti. "The sound of the storm was spears" uz sve početne šumove, te volinu i violončelo sadrži i minimalistički nježne ambijentalne tonove piana Baby Dee, no sve to traje ipak predugo tako da nakon izvjesnog vremena prerasta u sasvim prijatnu, ali dosadnjikavu atmosferu u kojoj se osim učestalih izmjena šumova valova praktički ne događa ništa iole zanimljivo. Paralela sa sličnim radovima Throbbing Gristle ili The Neck svakako upada u uho zbog minimalističkih aranžmana u kojima treba čekati i čekati da se nešto počne događati. Album zaista nije potrebno slušati u tanane, a ploča se može bez ikakvog grijeha okrenuti i na 45 okretaja. Da je Tibet ova dva instrumentala sabio u kompozicije od nekih desetak minuta, atmosfera možda i ne bi izgledala poput sprovoda...

Ocjena (1-10): 5

horvi // 20/11/2010