Fan sam Dodheimsgarda jer volim Thorns i žalim što nema više bendova koji furaju takav stil. Tišina, i kada dodamo Mysticum je opet malo. Doduše DHG od troje navedenih jedini možemo donekle nazvati generičnim jer je uzor Thornsa na njihov zvuk bio više nego primjetan, počevši sa '666 International' iz 1999, pa do zadnjeg 'A umbra omega' iz 2015., i ako mene pitate- kočio bend. Nije lako raditi tuđu glazbu i još k tome biti originalan. A onda mi je nekidan ukazano da imaju novi album i ja sam kao vjerni mali black metal hobit potrčao da vidim i taj Mordor. Ono što me zateklo je album koji čini odmak od tog utjecaja Thornsa i prvi put stoji na svojim vlastitim nogama iako bi još možda u domeni tendencije- mogao biti usporediv sa kasnijom fazom skupine Manes recimo, mada DHG cilja na malo drukčiji izričaj. 'Et smelter' počinje laganim akustičnim uvodom, i da budem iskren samo sam čekao kad će iznenada početi blastovi i (hinjeno) ekscentrična industrial black rokačina. Nije bilo tako. Jesu tu blastovi i black metal izričaj, ali je riff kojim stvar zapravo počinje više standard negoli industrial. To me u prvi moment malo iznenadilo, ali je lijep, melankoličan riff i taj segment pjesme odrađen dobro, ali onda oko pet i po minuta kreće nešto novo. Nešto- dorečeno. Zaokret kao da mi je netko podvalio Ulver u Dodheimsgard, i iako zadržava black metal vokale, stvar je krenula u pravcu teatralnog, gdje black metal sirovosti i nema toliko mjesta. Vidjet ćemo kasnije tokom albuma da je čak i ovdje na početku- black metal postao suvišan, što najbolje ocrtava samo zatvaranje pjesme, koje je više prog-rock sedamdesetih negoli bilo šta drugo.

'Tankespinnerens Smerte' počinje odma u glavu, sa vokalima koji su negdje između sirovog režanja, i nečega što nalikuje Atilli iz Mayhema, praćeno i clean vokalima. Kažem opet, black metal ovdje više nije potreban, i ove black vokale se moglo bacit malo u pozadinu i dati reverba jer strše kao nož u Euronymousovoj lubanji. Atmosfera je opet sjetna, iako i ova pjesma ima arpeggirani dio na sredini, koji je već toliko daleko od onog što sam očekivao da bih ovo, da sam zlonamjeran- nazvao uplivom pop muzike, ili čak filmske glazbe na nekim momentima, što će postati još više očito na sljedećoj 'Interstellar nexus'. Clean vokali, progresivni metal, i pjesma 'The world iz not enough' samo metal, otprilike. Takav feeling dobivam, iako možda ove pop reference ne izražavam baš najspretnije. Prvi baš trademark DHG moment je u ovoj pjesmi, trećoj i skoro dvadeset minuta u album, ali on je tek jedan prijelazni bridge između dvije progresivne komponente. Takav slijed ide manje više do kraja pjesme.



'It does not follow' samo nastavlja odmak od korjena i u pravcu nekih novih zvjezdanih prostranstava i opet taj vražji prog iz sedamdesetih, sada oličen kroz sintisajzere. Jest avangardno ali nije toliko, a black metal se više ne sjećam da su ikad i svirali. Naj-DHG stvar dosad ali odmak je radikalan ljudi, nisam na ovo bio spreman. Kasnije se u priču vraćaju black metal vokali, ali taj dio sada nije toliko iritantan, iako i dalje mislim da se te vokale moglo bacit zada, ali dobro. Slijedi kratki intermezzo imena 'Voyager'.

'Halow' nastavlja sa ovim nekim avangardno-melankoličnim stilom, i opet uz upliv te progresive cementira da se ovdje radi o autohtonom djelu koje više nikom ništa ne duguje. Odrastu tako brzo (suze mi u očima). Nisam ljubitelj ovih zavijajućih cleanova, iako nemaju neku vitalnu funkciju. Zvuči kao da Ihsahn zijeva na snimanju Prometheusa. Kraj pjesme je avangardna klavirsko-sintisajzerska drama negdje između klasičnog Hollywooda i elektronskih sekvenci u pozadini.

'Det tomme kalde morke' više liči na ono što sam očekivao od ovog albuma, ali to ne govori baš previše. Najviše black dosad, ali i ona opet samo flertuje sa tim sentimentom, koristeći ga kao odskočnu dasku za neke druge ideje koje se ovdje kristaliziraju. Kraj pjesme je opet rezerviran za prog rockerski pasaž uparen sa tim zijevajućim vokalima i najviše sliči na soundtrack kakvog sci-fi filma kasnih sedamdesetih, a i nisam uzalud spomenio Manes ranije. 'Abyss Perihelion Transit' počinje lagano, sa povremenim ubodima gitare na više slojeva vokala. Ova pjesma više djeluje kao post-metal pjesma, ali opet kroz prizmu tog nekog prog blacka koji je bend očito prihvatio. Stvar traje preko 10 minuta pa ću se zaustaviti da vam ne pokvarim doživljaj. Nije nešto ekstra dinamična, ali je sve ovo toliko dobro da je album zaslužio jedan moment koji ovdje neću secirati. Završna 'Requem aeternum' je više outro negoli pjesma.

Album više za ljubitelje kasnog Arcturusa ili 'Themes from William Blake's...' ere Ulvera, i još dobiješ porciju proga sedamdesetih POTPUNO BESPLATNO (da, dobro ste čuli, a ako nazovete odmah....). Nakon inicijalnog šoka i ne mogu baš reći da sam pretjerano iznenađen, s obzirom da su se prije ovog albuma desile i neke kadrovske promjene u bendu, ali ostaje dojam jednog napokon zrelog, do kraja dorečenog, i najbitnije od svega- dobrog albuma. Melankoličan, progresivan, i uz minimalne doticaje sa black metalom, koji da do kraja budem iskren- nisu bili ni potrebni na ovako fino isproduciran album. Ako je ovo početak nekog novog Dodheimsgarda, na dobrom su putu.

Tracklista: 1. Et smelter, 2. Tankespinnerens Smerte, 3. Interstellar Nexus, 4. It Does Not Follow, 5. Voyager, 6. Halow, 7. Det tomme kalde morke, 8. Abyss Perihelion Transit, 9. Requiem Aeternum

ocjena albuma [1-10]: 8

marko šiljeg // 06/05/2023