Mnogo, čak i previše godina je prošlo od prvog službenog albuma ovog austrijskog dvojca iz Beča kojeg sam dobio na vinilu. Dvaput su svirali u Sloveniji i jednom davno u zagrebačkom KSET-u, ujesen 2007. (predgrupa su bili Nerd Smile), a onda je uslijedila predugačka pauza od 8 punih godina, a kako sam bio u kontaktu s njima, obećavali su mi taj drugi album što su ga iznimno dugo radili. I kad je konačno objavljen "Tacet Tacet Tacet" u proljeće 2016., samo su javili kako su nemoćni slati materijal kojeg im je objavio austrijski Stone Free, da će ga navodno poslati etiketa, ali od toga nije bilo ništa. I koliko mi se čini, album je neslavno propao što se tiče promocija odsviravši petnaestak koncerata isključivo po Austriji. Za album se dalje nije čulo. Možda bi se to desilo i s ovime trećim "Crescendo" da su ostali u toj etiketi, no valjda su i sami shvatili da to i nije adekvatan posao, pa su prešli u Noise Appeal Records koji je daleko ažurniji (The Striggles, Plague Mass, Reflector, Worlds Between Us, Fresnel, Automassage...). A što se bitno desilo s bendom? Pa i ništa osobito jer su i dalje ostali dvojac klavijaturista i bubnjara (Bernd Supper i Hannes Moser) koji se u tančine kontaju i nije im potreban nitko više u postavi. Iako se doima kako u ovoj glazbi postoji i gitara i bas, a moguće i poneki duhački instrument, sve je to vješto izmanipulirano sofisticiranim glazbenim zahvatima, a nikako samplovima ili elektronikom. Čisti analogni zvuci i tretmani uvijeni su u moderno ruho kompleksnih aranžmana u kojima su onu početnu amplitudu, manje-više noiserskog debi albuma obogatili osebujnim indie-rockom, math konotacijama, post-hardcore tehnikalijama, psihodelijom, a bome i začudnim neo-classical elementima utvrđenim kroz čvrsto rock štivo. Frenetičan vokal koji na momente doziva Perry Farrella, pa u gnjecavijim frekvencijama Thom Yorkea, koji puta i sladunjavost brit-pop androgenosti, ustvari su samo prikazi višeslojnog karaktera benda što umije i vrištati i patetično jecati suprostavljajući eklekticizam avangardi.



Koherentno postavljen odnos bržih, mahnitim tempovima nabijenih pjesama "Origin" i "But me" s dvije mirne "Euphoria ptI" i "Euphoria ptII", te potom i nekoliko pravih pop pogodaka "Geee!" i "Valley", te začudno raskošnog progressive indie-rocka "Crashing cars" što kreće od sentimentalne klavirske balade, nastavlja se u vrlo osjetljivom temperamentu koji samo što ne skrene u ljigavi mainstream, da bi okončao u veličanstvenoj, skoro Bowievskoj atmosferi prikazuje suptilan kompozitorski napredak s definitivnom tendencijom za usavršavanje različitih metoda pristupa poprilično šturom instrumentariju kojime su tijekom gotovo 20 godina karijere iznimno znalački ovaldali. Reflektirajući tiše dijelove s mahnitim eksplozijama otvaraju šanse emocionalnim strukturama 'indie' i hardcore struje ukazivajući na nepredvidljiv razvoj ovako komplementarne glazbe što čuči u svojim davnim korijenima. Homogeno satkano, ovo je impresivan album; koliko ima tih brutalnih bombardiranja, toliko podjednako nosi i ambijetalna atmosferičnost. A u obje solucije ima svoju originalnost i inovantnost.

Naslovi: 1.Origin, 2.Euphoria ptI, 3.Euphoria ptII, 4.But me, 5.Royer part, 6.Geee!, 7.Crashing cars, 8.Valley, 9.Laisser faire, 10.Elvis

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/07/2019