Tindersticks su mnogo toga promijenili. U dosadašnjem petnaestogodišnjem radu stalni im je običaj bio objavljivati albume svake druge i to neparne godine. Stekli su brojnu uglavnom vjernu publiku i kultni status koji je u nekim paralelama blizak onome Bob Dylana ili Leonard Cohena, redovito su iznenađivali izborom singlova s albuma i onima koje nikada nisu objavili na albumu (ukupno 22), te izuzev kratkog perioda u izlet zvan komercijalna industrija (s albumom "Simple Pleasure" 1999, Island Records), bili su neprekidno jedni od vodećih stjegonoša britanskog mračnog, tihog i tugaljivog indie poretka. Međutim, nakon posljednjeg albuma "Waiting For The Moon" (2003.), sve se počelo raspadati. Prvo nakon što je bubnjar Alasdair Macauley 2000. na japanskoj etiketi Beat Records izdao svoj čudan projekt 3Head - 3Head, u sastavu je počelo dolaziti do vidnih nesuglasica, te je njegovim stopama krenuo i sam frontmen Stuart A.Staples koji je u roku od dvije godine objavio tri solo rada "Lucky Dog Recordings 03-04" (2005), "Leaving Songs" (2006), "Souvenir '06" (2006, EP) i jedan projekt album s klavijaturistom David Boulterom "Songs For The Young At Heart" (2007), ubrzo je i ostatak banda aktivnost okrenuo u vlastite solo karijere. Gitarist i vibratonist Neil Fraser je objavio mini projekt sa The London Dirthole Company, singl "Fools Errand/ Stripshow" (2005), a gitarist, multiinstrumentalist i glavni stručnjak za gudačke aranžmane Dickon Hinchliffe bacio se na filmsku glazbu objavivši dva soundtrack albuma "Keeping Mum" (2006) i "Married Life" (2008), te je zajedno s Macaulayem i basistom Mark Colwillom definitivno napustio postavu Tindersticksa 2006. O njihovom odlasku Staples je rekao da je nakon gotovo petnaestak godina zajedničkog rada sasvim jasno da su svi oni jedni drugima pomalo dosadili i poželjeli sreću pronaći u novim životima i nepoznatim putevima s nekim drugim glazbenicima. Tako su svoj posljednji koncert u kompletnoj postavi u kojoj su bili Staples (vokal, gitara), Neil Fraser (gitara, vibrafon), David Boutler (klavijature, harmonika, udaraljke), Dickon Hinchliffe (violina, gitara, piano), Alasdair Macaulay (bubnjevi, truba) i Mark Colwill (bas) održali ujesen 2006. u londonskom Barbican centru gdje su uz prateću devetoročlanu gudačku sekciju i dva duhača (Terry Edwards - truba) izveli kompletan opus legendarnog albuma "Tindersticks II" iz 1995.

I šta očekivati od ostatka, odnosno polovice Tindersticksa (Staples, Boulter i Fraser) i njihovog sedmog studijskog albuma? Ovdje se tek na neke momente osjeti stari profinjeni duh njihovog zvuka koji je jedino prepoznatljiv po tugaljivom oporom bariton glasu Staplesa i žalopojnim lirskim teksturama, no s dva nova pridružena člana, bubnjarom Thomas Belhomom i basistom Dan McKinnom, prepolovljena, istrošena i dotrajala 'kutija šibica' više ne pali kao kada je imala svu potrebnu snagu. Manjkaju glazbeni orkestralni zahvati za koje je bio redovito zadužen Hinchliffe, mada se preostala trojka s inženjerom zvuka Ian Capleom u francuskom Limousine studiju potrudila kreativni manjak nadoknaditi tek sporadično uspješnim minimalističkim instrumentalnim zahvatima na pianu, violini, vibrafonu i flauti. Aranžmane koje je nekada radio Hinchliffe pokušali su nadomjestiti studijskim pridruženim gostima (varijacije mini duhačke i gudačke sekcija, prateći ženski vokal) tek u kraćim instrumentalima "E type" i "The organist entertains", laganom soul šlageru "The other side of the world", naslovnoj "The hungry saw" i završnoj elegiji "The turns we took", dok su najveći dio albuma orijentirali na vlastitu glazbenu kreativnu snagu. Album otvara instrumental "Intro" gdje se odmah prikazuje tročlana snaga njihovog ostatka kreativnosti izvedena na pianu, vibrafonu i klavijaturama uz minimalističku nadogradnju gdje su još ubacili preostali dio svojeg osnovnog instrumentarija - ksilofon i bas gitaru. "Yesterday tomorrows" je klasična noir-balada za kompletnu postavu banda uz dodatak duhača, te takvo raspoloženje protežu tokom čitavih 45 minuta albuma uz nekolicinu neznatnih varijacija. "The flicker of a little girl" ima lagani duh Morriconeovog orkestralnog naboja za sjetna nedjeljna popodneva (akustična country gitara i flauta), "Feel the sun" Caveovske sintagme za piano i violinu, "Mother dear" melodijske minijature za organ, nervozne gitarske taktove i jedva ćujnom pozadinskom aranžmanu za nekoliko gudačkih tonova.

Odlazak trojice vitalnih karika Tindersticksa nije donio nikakvo svjetlo u novi raspolovljeni produkt, štoviše, izgleda da je došla još mračnija pomrčina i zvučni tajac koji je tek na momente razblažen s nekolicinom sitnih samoironičnih vokalnih Staplesovih mumljanja. Čak niti glazbeno nešto vedrija "Boobar" na samoj završnici albuma s drugačijim i razbijenijim aranžmanom ne može popraviti dojam 'gladne pile' koja očigledno nema materijala za rezanje.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 03/07/2008