Uzrečica naših starih "bolje ikad nego nikad" je vrlo prikladna za gostovanje britanske skupine Tindersticks na našim prostorima. Naime, bend je to koji je svoj najveći kreativni vrhunac, ako je suditi po ocjenama kritičara, imao u razdoblju svoja prva 2 do tri albuma u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon toga oni nisu postali toliko loši koliko su jednostavno ostali dosljedni sebi i nisu mijenjali posebno svoj glazbeni izričaj, te se svaki njihov naredni album činio kao nešto već viđeno i samim time manje zanimljivo. Kako su nas kao opasno ratno područje tih godina zaobilazili skoro svi (čast izuzecima!) svjetski bendovi, Tindersticksi su samo jedan u nizu istih koji su u posljednjih godinu-dvije polako ali sigurno počeli "vraćati Zagreb na svjetsku glazbenu kartu" kako se to može često čuti u medijima. Ne mijenjajući ekipu koja pobjeđuje od početka osnivanja benda, u rasprodanoj Močvari tu večer je bend nastupio u formaciji 3-3 - napad su činili Smješko (većinu vremena violinist za kojeg je moja sestra stalno tvrdila da ju gleda i smiješi joj se), Marko (veliku većinu vremena gitarist, čovjek koji je mog bivšeg cimera i mena ultra podsjećao na našeg bivšeg docimera, legendarnog punkera zaljubljenog u Matakovića - pozdrav majstore!) te nezaobilazni Stuart, lomitelj ženskih srdaca ala Goran Višnjić. Sakrivenu trojku iza su sačinjavali klavijaturist, basist i bubnjar, a najveće iznenađenje su bile leteće promjene u postavi - naime, Smješko je često znao uzeti gitaru u ruke, a bogami i vokal, Stuart je kao i Marko mijenjao gitare, dok su drugi s tim izmjenama bili nešto suzdržaniji.

Šalu nastranu, Tindersticksi kao da su i sami itekako svjesni kvalitete svoja prva dva albuma, pa su u sklopu turneje kojom promoviraju svoj posljedni album "Waiting for the moon", svirali podosta stvari sa upravo spomenutih uradaka, što je mnogobrojna publika itekako znala cijeniti. Nakon zagrijavanja publike uz pomoć australskih The Devastations (koje nažalost propustih, ali o kojima ste dosta mogli čitati na Terapiji), Tindersticksi započinju svoj skoro dvosatni nastup upravo duom sa prvog albuma, odnosno svojim prvim singlovima - "Patchwork" i "Marbles". Nadalje se redaju i stare i nove stvari pa tako publika uživa u "El diablo en el ojo", "Cherry blossoms", "A night in", "Blood", "Buried bones", "My sister", a kako su oni poznati i po obradama, tu je i Townes van Zandtova "Kathleen". Neizbježna je bila naravno i prekrasna "City sickness", te "Tiny tears" kojom su zatvorili treći i posljednji bis te večeri. Publika je stvarno uživala, njišući se u ritmu njihov prekrasnih melodija, nešto manje prateći pjevanjem specifičan Stuartov glas, i nekekao začudo obzirom na stil i "mirnoću" glazbe, koncert je ljude ispunjavao energijom i dobrim raspoloženjem. Pa tako i mene koji sam na koncert stigao mrtav umoran, a s njega otišao pun vjere u novi dan. A to definitivno nije malo... Vidjelo se i na bendu da su sretni odličnom reakcijom publike koja ih jednostavno nije puštala da odu. Očito da je odabir "stajaćeg" kluba (iako me baš zanima da li bi se napunio i neki veći prostor u ZG), bio pravi pogodak, jer je po onome što sam čuo, u Ljubljanu gdje su nastupali u "sjedećem no drinkin', no smokin'" Cankarjevom domu, reakcija bila ipak nešto suzdržanija. Koncert kojeg će vjerojatno pamtiti i bend, a bogami i svi mi koji smo nakon toliko vremena ipak dočekali vidjeti uživo jedan od svojih najdražih bendova...

sale // 28/11/2003