Početkom u zakazano vrijeme, mnogi su ostali uskraćeni odličnim nastupom mlade i u zadnje vrijeme vrlo exponirane kantautorice Nine Romić. Nakon što joj je nedavno objavljen debi album "Daljine", sveprisutna se Nina "izborila" i da otvori večer pred Tindersticskima. Bolji uvod nitko nije mogao niti poželjeti. Moja fantazija sezala je i dalje. Naime, kako Tindersticksi ne vode sa sobom ženske vokale, a na svakom albumu imaju barem po jedan duet, a na svakom koncertu odsviraju barem jedan od tih dueta, nadao sam se da će ih Nina potaknuti da otpjevaju zajedno nešto. Fantazija je fantazija, a stvarnost stvarnost. Pred premalo ljudi u Kinu SC Nina je započela svoj pohod kroz "Daljine". Sada već u standardnoj postavi u pratnji harmonika/klavijature + gitara u malo ispremiješanom poretku nego na albumu, odsvirala je (čini mi se) skoro sve pjesme s istog. S obzirom da sam je sad prviput pogledao uživo, moram reći da su sve pohvale izrečene dosad na Ninin račun bile istinite, uz jednu malu opasku. Ona se odnosi na komunikaciju s publikom koja bi po mom mišljenju trebala biti jača, a time bi se dobilo na dinamici koncerta i pjesama. Naime, kako je koncert odmicao, to su se pjesme stapljale jedna u drugu i prijetile monotonijom. To mi svejedno nije smetalo da od cijelog koncerta odaberem stihove pjesme U mom malom mraku, "ako uspijes zalediti trenutak volim te ali sutra me ne spominji molim te ali sutra me ne spominji jer ne postojim volim te", i pjevušim ih još par dana nakon. Oni koji su na vrijeme došli te večeri u Kino SC fino su se zavaljali u stolice čekajući da počnu Tindersticksi sa svirkom, a oni koji su malo kasnili zadovoljili su se stajanjem sa strane. Rigoroznost zahtjeva benda da se ne smije fotografirati čak niti s "idiot" fotoaparatima nakon treće pjesme te da se nesmije niti prešetavati po dvorani, osim u stankama pjesama, očitovala se i podatkom da su zbog toga prekinuli nedavni koncert u Belgiji. Kretena koji je uzvikivao "Sixteen summers" srećom su brzo odveli iz dvorane, pa nije bilo potrebe za takvim zahvatima.

Perfekcionizam Stuarta Staplesa i šesteročlane ekipe koja stoji iza njega vidio se na svakom koraku i čuo se u svakom taktu svake pjesme, a savršenost izvedbe je ono što krasi ovaj bend, koji ništa ne prepušta slučaju i ne dozvoljava nikakve improvizacije. Nekima se to dopalo nekima i nije, no činjenica je da Tindersticks i nakon svih tih godina na scenu još uvijek imaju "ono nešto" što ih drži tu gdje jesu. Imaju Stuarta Staplesa čija karizma i vokal su veći od tog benda. Njegov stav, njegova komunikacija s publikom, ali i članovima benda doprinose tome. Kroz satičetrdesetpet minuta uz dva bisa, proveli su nas skoro kroz sve albume (nisu taknuli Simple Pleasure i Can Our Love...), no zato su odsvirali pjesmu sa Stuartovog solo albuma (Marseilles Sunshine). Naravno akcent je stavljen na posljednji album, čije pjesme uživo zvuče još bolje, ali nije nedostajalo ni pjesama s prvih albuma poput Marbles, Tyed ili A night In, da bi sve završilo drugim bisom sa City Sickness i Raindrops.

Siguran sam da su mnogi očekivali Her, El Diablo ili Tiny Tears, no isto tako sam siguran da nitko nije otišao s koncerta nezadovoljan, a sama činjenica da su se dvaput vratili na bis i da je Stuart na kraju pozdravio sa "See You Soon", govori sve. Čekamo ih...

pedja // 12/05/2010

> vidi sve fotke // see all photos