Sastav iz Zagreba kojeg uz frontmena Orlan Tusa (vokal, akustična gitara, flauta i melodika) čine Jelena Radošević (bas, el.i akustična gitara, vokal), Majda Bojić (violina, ak.i el.gitara, vokal), te Izvor Simonović - Majcan (bubnjevi) napravio je još prije godinu dana vlastiti album kojeg do sada nitko nije htio objaviti. Album je producirao Hrvoje Nikšić (Tena Novak i ex-Kukuriku Street), te je sjajno indie-pop ostvarenje gdje se čuju duhovi Haustora, osječkog Rodericka, Crime And The City Solution, Nick Cavea And The Bad Seeds, naravno Tene Novak i solo radova Darka Rundeka. Vokal Orlan Tusa neodoljivo podsjeća na Darka Rundeka, kao i gotovo cijela zvučna ikonografija kao da je preuzeta s albuma "Bolero" i "Tajni grad". (o tome koliko im je Nikša pomogao u zvuku trebalo bi suviše nadugačko govoriti jer su na nedavnom nastupu u KSET-u zvučali kao lo-fi band zbog lošeg razglasa).

Pjesme i tekstovi su odlični u svojoj autorskoj spregi akustičnog Arsen Dedića i prgavo sofisticiranog Zoran Predina, te bi se svaka kompozicija trebala sagledavati ponaosob. Sve skladbe su djelo odličnog pjevača Orlan Tusa i govore o njemu kao individualcu koji je zaokupljen romantikom studentskog života i post-adolescentskog vremena kada se traži životna družica ili partner za fuk. Hitova ima napretek, Letu Štuke bi im mogli pozavidjeti na ovih sjajnih 8 komada. Otvarajuća "Nadam se" je Dylanovska preokupacija svjetskog svjetonazora s individualnog stajališta (ima puno toga što sadržava i patetika Ramireza), naredna "Kao da je nemoguće živjeti bez tvojih leđa" je duboka emotivna skladba koja tjera slušatelja skoro na suze.Tekst je veoma sofisticiran s naglaskom na "grlim jastuk" i priziva u sjećanje sjajnog hrvatskog Slavka Remenarića (tekstopisac Boe), a glazba je baš začudna, poput Boe, laganih skladbi kao što je bila "Kao nekad" samo s debelom razlikom što je Boa ovu skladbu napravila izuzetno kreativno. "Pleši i sumnjaj u svijet" je anti-radioaktivna skladba koja govori o ljubavi prema okolini i ekologiji, te je u svojoj završnici sa refrenom "dolazi noć" veoma neoptimistična, mračna i apokaliptična. "Jednom sa mnom" je ugodna plesna radiofonična muzičica potkrijepljena usnom harmonikom (i cijelog banda) i upravo govori o tome kako vas supruga, ili u njegovom kontekstu djevojka ne šmirgla ni pet posto jer je ko' štreberica zadubljena u knjigu (ili neki magazin, TV seriju ili nešto sasvim deseto).

Žene u ovoj skladbi apsolutno nisu emancipirane i ovo bi mogao biti hit poput Haustorove "Moja prva ljubav". Najduža skladba "Smrdi na kišu" je lagana elegija koja razmatra Orlanova individualna razmišljanja koja se sukladno sa glazbenom melodijskom minimalističkom nadogradnjom pretvaraju u dvoglasni dvoboj riječima "zašto su me tebi dodjelili - tko me tebi dao". Također odlične tekstove i sjajan vokal sadrži i ostatak albuma kroz skladbe "Oluja", "Ne idem nigdje" i završna "Večeras smo sami". Uz odličnu svirku melodija na violini i akustičnoj gitari, te vrlo umješnih ritmova (mnogo ih je odsvirano s metlicama) i prostornu psihodelijom podebljanom produkcijom velika je šteta što se nije pronašao niti jedan zainteresirani izdavač za objavljivanje albuma.

e-mail: mikamale@gmail.com

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/11/2007