Muzika kao one male, pomalo oronule pregradske kućice za koje ne znate da li još uvijek netko zaboravljeno u njima živi, ali prošarane zelenilom prirode koja se ponovo oko njih vratila. Sramežljivi zračci sunca padaju po podivljalim grančicama i žbunjem, a njihove sjene po starim zidovima posmatraču nude neobični igrokaz konturi i svjetla. I koji nam pomaže u onome što smo zaboravili - ponovno otkrivanje sporosti, nezaustavljive, kao i prolaznosti trenutka. Tko god se s malo više senzibilnosti posveti pjesmama ovih Zagrepčana, postaje mu jasna ta neka ogoljenost njihove muzike. Stilizirana poetika, protkana s puno detalja iz pera izvrsnog promatrača i stihoklepca kakav je Orlan Tus, pjevač i frontmen ove peteročlane postave, koja sebe opisuje kao alternativni rock sastav i koja je nedavno izbacila svoj treći po redu album sa alegoričnim nazivom "Gdje se sastaju luđaci".

Ali ime albuma ovdje nema veze, kako bi možda na prvu pomislili, s onim ozloglašenim mjestima gdje se okupljaju izopćena gradska lica, nesretnici koji se među sličnima osjećaju barem malo normalnim i prihvaćenim. Ali istina je da su Mika Male sa svojom muzikom na isti način magnet za istomišljenike. Kao onima koji se kradom okupljaju u zatamnjenim prostorijama na večerima poezije u potrazi za ispravnim, onim pravim riječima. Mika Male su upravo tragači, kao i ovi. Uvijek u potrazi za pravim stihovima i notama, putem kojih bi izrazili, ne nužno ono što misle, već prvenstveno ono što osjećaju. Stoga je i njihova muzika prožeta golemom emotivnošću - elegične melodije violine protežu se kroz skoro čitavih dvanaest pjesama, popločanih krupnim basovima, dislociranim ritmovima i hlapljivim uplivima gitare. Nema sumnje da je dolazak dodatnog gitariste Ivana Žige obogatio njihov zvuk, jer je upravo ona muzička strana benda u prethodnim radovima, za razliku od tekstova, bila slabiji dio. Njegova distorzirana gitara kao u pjesmi "Bijeg", koju znamo još od kompilacije "Bistro na rubu šume", unosi potrebnu dinamiku. Zvučnu raznolikost albuma povećavaju flauta kao u uvodnoj "Ostani gdje jesi i smiri se", vjerojatno ukulele u zadnjoj "Pjesma ceste", te prateća akustična gitara i pored bubnjeva razne druge perkusije.

Ali slika ovih petero Zagrepčana kao u maštanju izgubljenih nositelja debelih okulara i kilometarskih intelektualnih šalova nije (sasvim) točna. U njihovim tekstovima može se naići i na riječi poput 'jebiga' u pjesmi "Sepija", jer ovdje se, suprotno možda očekivanom, ne radi o nekakvom sofisticiranom riječniku. Kvaliteta Orlanovih tekstova upravo leži u njegovoj sposobnosti da kroz sasvim prizeman i pristupačan način prenese najdublje emocije i utiske. I koji idu ruku pod ruku s atmosferičnom, uvrnuto organičkom glazbom. Istovremeno sirovom i nježnom poput one od australijskih Dirty Three; paralela koja se najviše oslikava u živopisnim zvucima spomenute violine Majde Bojić, kao i sablasno sanjivim uplivima klavira, a vokal Orlana Tusa ovdje fungira kao čvrsti i autoritativni egzoskeleton osjećaja. "Gdje se sastaju luđaci" je album balada koje to nisu. Uspavanki koje to nisu. To je album ljubavi. Ljubavi prema ljudima, riječima, zvukovima, trenucima. Zaboravljenim mjestima, licima i sjećanjima. O luđacima koji to zapravo nisu. Album o sada i ovdje, o životima. O snu i javi što se prepliću. I o onim fantomskim predgradskim kućama s početka.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 08/02/2014