Prvi oficijelni album Mika Male sakriva brojne lirske detalje, sofisticirane zamke, čudnovato sročene teme i niz različitih art opservacija na širokom teritoriju glazbeno-tekstualnog postmodernizma.

Zagrebački post-modernistički indie-rock band Mika Male konačno je objavio zvanični debi album. Trebalo im je jako dugo da dođu do diskografskog ugovora i kako stvari stoje, neće se samo tako odvojiti od njega. Razlog za to je jasan - imaju snažne pjesme s dugotrajnijim komercijalnim potencijalima i emotivne tekstove vrlo senzualnog frontmena, gitariste, klavijaturiste i flautiste Orlan Tusa koji drži čitavo jezgro skupine s više-manje promjenjivim članstvom već više od 8 godina. Uz njega, tu su Majda Bojić (violina, gitara, vokal), Igor Bušljeta (bubnjevi) i Jelena Radošević (bas) koji su sudjelovali na snimanju ovog albuma, a kao specijalna gošća pojavila se Nikolina Romić - Nina na vokalu u senzualnoj akustičnoj pjesmi "1000 ždralova". Nedugo nakon snimanja albuma koje je obavljeno još 2008., sastav je napustila Jelena, a umjesto nje na basu se pojavljuje Lucija Potočnik. Također su ekipu učvrstili s još jednim gitaristom, Ivan Žigom, te tako imaju posve kompaktnu postavu na svirkama uživo. Valja napomenuti da je snimanje i produkciju obavio Nikša u Kramasonik studiju, a mastering kod Carl Saffa u Chicagu.

Pomalo zbunjujući pojam 'post-moderne' u rocku pojavio se još kasnih 60-ih sa posljednjim albumima The Beatles i psihodeličnim rockom, a u širem umjetničkom smislu smatra se svim onim stilovima izražavanja koji se baziraju na unutrašnjem svijetu likova, ali ne na njihovom unutrašnjem konfliktu nego na svojevoljno razrušenim i samokritičnim likovima koji ne stoje nasuprot modernizma već su ustvari njegov produžetak po stilu koji je samosvjestan i ironičan. Ono što klasični modernizam nosi - tendenciju da opiše unutrašnjost lika koji je u sukobu sa samim sobom, u post-moderni više ne postoji, već su likovi posrednici i sudije koji ukazuju na korijene postmodernističke misli. Smatra se da je jedini pravac koji je nastao iza post-moderne konceptualna umjetnost. Shodno tome, ovaj vrlo širok pojam u rocku okuplja brojna imena koja funkcioniraju na posve drugačijim stilskim relacijama od Bob Dylana, Tom Waitsa i Leonard Cohena, preko R.E.M., Nick Cavea, Tindersticks i David Sylviana sve do tvrdokornog undergrounda Swansa, Lydie Lunch, Current 93, nekadašnjih Crime And The City Solution ili mnogih metal, gothic, industrial itd. autora koji u prvom planu ističu svjesnog intelektualca koji je neodvojiv od urbanog prostora u kome živi i djeluje, razmišlja apstraktno i bez moraliziranja, a svoja razmišljanja predstavlja kroz sklop svjetonazorskog izletništva i intelektualne zabave uz obavezan naglasak na estetički dojam.

Na domaćoj rock sceni ovaj termin se možda po prvi puta povezuje sa osiječkim bandom Roderick koji je djelovao na prelazu 80-tih u 90-te (ne sjećam se da je rabljen prije, možda kod ranih Dorian Gray), no znao se pronaći, primjerice uz radove Arsen Dedića i ponekih šansonjera čiji je rad bio vezan uglavnom u 70-tim i 80-im godinama. Kako god, unazad nekih desetak godina je bez obzira na same glazbene razlike vidljiv vrlo sličan svjetonazor u radovima utihnulih Pun Kufer, te aktivnih Voland Le Mat i The Orange Strips sve do Rundekovih solo ostvarenja od albuma "Apokalipso" naovamo. Međutim, sam termin 'post-moderne' rijetko se rabio jer je unosio pomutnju zbog nedefiniranosti u sklopu rock scene, ali kako god, Mika Male po svim svojim lirskim i glazbenim karakteristikama sasvim jasno ukazuje na debelu prisutnost tog vrlo širokog pojma u svojem stvaralaštvu.

Naime, Orlanovi likovi, odnosno glavni lik, jest uglavnom sam on, stacioniran u urbanoj sredini koja mu je osnovni pejzaž sa svojom rijekom i ulicama pod zvijezdama koje su mu žarulje (uvodne kompozicije "Grad" i "Večeras") stavljajući se u poziciju nonšalantnog samotnjaka - intelektualca koji prolazi niz emotivnih stanja od zanesenjaštva, okupiranosti sa poezijom i lirikom sve do gubitništva i mračnih pogleda na život. Pri tome se sofisticirano i satirički odnosi na sva ta stanja s primjetnom dozom hedonističkih strasti; podjednako uživa u pesimističnim raspravama kao i trenucima intime otvarajući mnogo prostora za razne insinuacije koje su redovito uokvirene slojevitim art konceptom.

Glazba koja još najadekvatnije poprima pojmove post-modernizma uobličena je u uglavnom letargičnom ugođaju kantautorskog šliha popraćenog s proširenom sekcijom klasičnog rock sastava koji isprepliće akustičnu i električnu gitaru, klavijature, te violinu Majde Bojić koja donosi upečatljivi atmosfersko-melodični akcent. Sam stil ne teži ka eksperimentalizaciji sa žanrovima, već jasno upire u pojednostavljeni oblik rocka sa sklonostima ka šansonjerskim pjesmama koje djelomično sadrže i blues, kao i natruhe jazz-rocka, bijelog soula i stanovitih elemenata progressiva sa kompleksnijim aranžmanskim pristupom. A one paralele sa Roderickom, mada su razdvojene sa dvije decenije dugačkim periodom, te premda imaju tek poneka zajednička uporišta (primjerice sa Cohenom, Caveom, Crime And The City Solution ili elementima gothic-pop/rocka), rezultatski su svedene na gotovo sličnom oblikovanju pjesama.

Pjesme na ovome albumu su proživljene scene (barem se tako doimaju) s bogatim pikanterijama i pasažima; nije da je Orlan posve sofisticiran do zagonetnosti, ali je vrlo pronicljiv autor koji zna kako i na koji način najjednostavnije proniknuti u dubinu lirske duše bez pretjerane sklonosti ka banaliziranju. To su uglavnom kratke metaforičke poeme, crtice, sličice i stihovi koji ponekad neočekivano skaču s prizora na prizor, no drže u neizvjesnosti slušatelja i dovode ga do lirskih apstrakcija koje su posesivne Orlanove preokupacije, primjerice u soulom ozračenoj "Eskim" gdje isprepliće ljutnju i smijeh kroz idiličnu šetnju po snijegu pjevajući 'kada bih čak i znao sve nazive snijega, to mi ništa ne bi pomoglo/ sve se topi pred tobom...'. Jedna od najneobičnijih pjesama je "Nema ljudi"; osim što je čudnovatog kreni-stani tempa u progressive aranžmanu, tematski je isprepletena s imaginarnom zgodom punom 'omnibus' pričica na temu emocije što je bilo i kako bi bilo da je 'ona krenula sad kad nema ljudi'... Još jedna veoma kreativna skladba je "Previše je pjesama", u laganom tempu prošaranim ambijentalnom jazzy/ piano-bar melodijom gdje Orlan slobodno govori o tome da je daleko više zaokupljen stvarateljstvom, nego li sa emocijama ('hej stroga jutra... znam da sam jutros budan, izlazim iz pjesama'). Uskladiti jedno i drugo, u ovako predočenoj situaciji vraški je posao. Tko je vrijedniji - kreativni rad ili priležnica koja 'sakuplja markice i značke'? ... teško je to reći. Sjajna je ovo pjesma koja možda u širim razmjerima neće biti prepoznata kao jedan od vrhunskih dometa Orlana i Mika Male, no po lirskim i glazbenim performansima spada u gornji dom hrvatske estrade unazad proteklih 40-tak godina.

'Secirati' na tanane Orlanov rad i njegov pristup oduzelo bi zaista mnogo prostora, dovoljno je reći da je sjajan kompozitor i nešto manje spretniji pjevač, ali je tekstopisac vrhunski i pogađa u glavne emotivne točke svojim inteligentno nabacanim prizorima koji nose duboku patetiku, no u cijelom kompletu su satkani kroz rafiniranu artističku prizmu. Mračni fokus albuma satkan je u "Sanjaj, zaroni", pravoj noćnoj mori nalik na Nick Cavea, Swanse, Current 93 i Leonard Cohena (pa i Dylana) gdje Orlan u početnom, vrlo brzom dijelu navodi sličice pune agresije, bijesa i ljutnje koje se pretvaraju u senzibilno sanjarenje sa veoma nježnim Majdinim vokalom; nastavak iste je potpuno neočekivana sofistikacija prepuna paklenog košmara gdje 'gore mora, stabla, životinje i ljudi/... zamisli dijete što prvo pruža ti ruku, a zatim ubija te...'. Jezovito... Neobičan predah od mračnjaštva donosi tema "To što si" u akustičnom stilu bliskom posljednjem Sylvianovom albumu "Manafon" (2009) s popriličnim avangardnim pristupom (gitarske ambijentalne minijature, violinske improvizacije, šapati) i veoma uvrnutim sofisticiranim tekstom punim čudnih pretpostavki i slika ('ne znam ni sam u koliko sam tvojih rokovnika prisutan/ sanjaš premalo, gutaš sve i gubiš se... nema težinu to što si...'). Pred sam konac albuma dolazi najsvjetlija tema "Uspavanka" kao stanovito olakšanje od svih prethodnih, nazovimo 'mozgalica'. Ovdje se na vrlo ležeran jazzy-pop/ piano-bar ritam i melodiju Orlan vraća klasičnom lirskom sanjarenju i zanesenjaštvu sa ljepotom i bezbrižnim emocijama kojih gotovo da i nema tokom čitavog djela.

No, bez obzira na sve navedeno, najemotivnija skladba koja može potjerati i poneku suzu je naslovna "Vremenom" s tekstom 'vremenom će sve doći na svoje mjesto, vrapci će se poredati po žicama, brodovi će uploviti u luku/ ti ćeš ući u svoje snove, vremenom će u zaljevu zaplivati hobotnice, prorijedit će kosa na mojoj glavi, izlazak i zalazak sunca postat će jedno... i nebo će biti vječno crveno/... dva urezana imena u drvenoj kori, bit će dva starca u stolicama za ljuljanje/ i stari kazetofon postat će neupotrebljiv/ vremenom će tvoji poljupci postati suhi, a ja ću htjeti samo mir i tišinu/... police će biti pune davno pročitanih knjiga, ući ćemo u svoje snove...'. Uokvirena u čak 7 minuta dugačkom progressive stilu, Mika Male su prikazali svoj pravi glazbeni presjek sa akustikom, usnom harmonikom, plesnim ritmovima, melodičnim basom i violinskim nadogradnjama insinuirajući na tijek vremena koja se u životu neminovno mijenjaju od stavova, otupljenja emocija i osjećaja do promijena svjetonazora i načina života.

Kroz ovih 10 tematski posve različitih skladbi u kojima je glavni lik istovremeno i gubitnik i pobjednik, Orlan i Mika Male suptilno su rafinirali svoj stvarateljski opus. Pjesme im ne nose tegobu jednog zatvorenog pretinca, potpuno su odvojene u tom pogledu jedna od druge i u svakoj se nalazi nešto posve drugo, bilo s glazbenog, aranžmanskog, stilskog, emotivnog, tekstualnog ili nekog drugog aspekta. Samo bogatstvo ideja, te način interpretacije koji može lažno navući na patetičnost izraza, u stvari je jedna velika prividna 'klopka' koju je Orlan zaobišao dovitljivim putevima kroz mnoštvo sitnih fragmenata koji postaju uočljiviji s protokom vremena, ili jednostavnije rečeno, s dugotrajnijim preslušavanjima. Nije ovo album koji 'sjeda' na prvu loptu, rađen je i osmišljavan godinama, te je po svojim performansima fokusiran na vrlo dugačak vremenski period koji mu omogućuje epitet evergreena. Kao što sam naslov kaže s 'vremenom' će se iskristalizirati trajne vrednote ovog rada u kojeg treba uložiti poprilično slušateljske analize i razmatranja da bi se proniknulo u njegovu rafiniranost.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 03/11/2010