Threat je četvrto izdanje benda koji je u najmanju ruku imao zanimljivu putanju karijere od osnutka. Od albuma 'Famine (Or Into The Bellies Of Worms)' iz 2008. na kojem su bili krnji minimalni i romantični post-punk koji bi na momente doticao i shoegaze senzibilitet, na drugom albumu 'Move' iz 2011. su već preuzeli puno bolju poziciju sa pogledom uperenim ka ranom Killing Jokeu i Swansima, te rekalibrirali i odlično razvili svoj stil u dobar spoj post-punka i noise rocka. Niz solidnih albuma nastavili su sa 'Liars- Bastards' iz 2014., tek jedna stvar ima otrcane 80's trope, a ovo četvrto, "spašeno" izdanje ih vraća u top formu i vodi još jedan korak dalje od izvornog stila prema punokrvnom industrialu. Fanovi Trip Hop projekata Micka Harrisa, molim pridružite se fanovima Killing Jokea i Godflesha u čekaonici. Hvala. Prve tri pjesme su novijeg datuma, a album otvara 'Nuclear thread worker', koja toliko vrišti na Killing Joke da ne osjećam pretjeranu potrebu dalje elaborirati, osim možda da je za one fanove koji uz prva dva vole i sve što je bend napravio nakon self-titled albuma iz 2003. 'Shithouse' je već nabrijanija varijanta na sličan stil koji uvelike uzima od Killing Jokea, iako sa malo više noise rock utjecaja u ovom slučaju. 'Shimmer road' počinje kao da je Laibachova obrada nekog hita u Opus Dei fazi kolektiva, da bi pred kraj sastav uveo i elemente modernije elektronske glazbe u vidu čisto jednog trip hop beata. Sad na ono bitno. 'Scavenger' je stvar koja bi se mogla naći na tamo trećem i četvrtom albumu Scorna i ne biste previše razaznali razlike, osim kada ulete vokali koji su debelo pod utjecajem Godflesha. Repetativna bas dionica i industrial uplivi koji zvuče kao Death in June sa Operation Hummingbird faze. Nije ni čudno da mi se sviđa. Za bend koji je bio tako usidren u utjecajima osamdesetih u dosadašnjoj karijeri ovo je vrlo dobro sazrijevanje i uvođenje nekih novih elemenata a da su barem komplementarni dosadašnjem stilu. 'Waster' je agresivnija u odnosu na prethodnu, sa odlično odvikanim vokalima i gdje stil martial industriala više prelazi u industrial metal, iako moram naglasiti da ništa ovdje nije previše šablonski pa terminologiju uzimajte sa zrnom soli. 'Dome' već prelazi rubikon i debelo zalazi u metal područje, iako gitare nisu previše nabrijane niti ima neke upečatljive riffove. Ove stvari nosi bas gitara te se donekle mogu povući paralele sa debitantskom kazetom Crawl/Child-a iz 1991. Uzeti sa zrnom soli, ali godfleshevski stil koji se ne oslanja previše na gitaru, mislim da je usporedba on point.



'The Grid' je talog starijih dana i očiti naklon electro strani industriala ala Clock DVA. Album kraju privodi još i najslabija 'Sculptures'.

Da nema stvari 'Sculptures', ili da su izbacili samo EP od četiri pjesme bio bi za čistu desetku. Ovako ostaje pitanje "što bi bilo kad bi bilo" i čisto solidan industrial album koji takoreći spaja tradiciju i modernost uvodeći novitete u zvuk benda, dok istovremeno odaje počast velikanima sa samog ishodišta žanra.

Tracklista: 1. Nuclear thread worker, 2. Shithouse, 3. Shimmer road, 4. Scavenger, 5. Waster, 6. Dome, 7. The grid, 8. Sculptures

Ocjena (1-10): 8,5

marko šiljeg // 06/03/2025