Interesantno, ovaj riječko-crikvenički bend sam po prvi puta na ovim stranicama predstavio u rubrici Demo izvođači www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=13405 daleke 2012., te je na njih tada malo tko obazirao pažnju. Možda je to bila i prva recenzija njihovog materijala. Bili su simpatičan pop-punk koji je s vremenom prerastao u postavu s tri gitare, realizirali su dva albuma, osvojili 2. mjesto na Jelen Demofestu u Banjaluci, pauzirali 4 godine, te krenuli u rad na novom albumu objavivši prvi singl "Kule od karata", a koncem 2019. drugi "Oči u oči" da bi samo par mjeseci kasnije krenula korona, pandemija, lockdown, izolacija i sve zamrznula na apokaliptični status quo. Krenimo baš od ta prva dva singla. Očitavaju osvježen, moderan zvuk s metaliziranim gitarama i klavijaturama zveckajući visokim tonovima, te proročanskim stihovima 'tko to vreba iz mraka i ruši nam snove/ kao kule od karata/... mi ne idemo nikuda' u prvom, odnosno u drugom singlu 'obojali su gradove u sve nijanse sive i stavili su okove na tvoje ruke umorne/ rekli su da najbolje bi bilo da promjeniš, kut svog gledanja, da utihneš jer tvoj glas nije spreman, ne stvara promjene.../ utihnule su ulice, ideja više nema/ gdje se skrivaju nepostojeće granice priviđaju da nema pravila'. Sjetite se kako su sumorne bile godine 2020. i 2021., ovo je bilo pogođeno u tančine mada se izvorna poetika reflektirala na socio-političke prilike pokazavši da bend ima itekakvog smisla za angažirani stav s višeznačnim metaforama. Uzmimo ovako, vrijeme ide brzo. Kad je Đoni Štulić, odnosno Azra 1979. objavio prvi singl "Balkan/ A šta da radim?", svi su odmah znali, već 1980. došao je prvi album, a 1981. u vrijeme najjače najezde new-wavea dvostruki "Sunčana strana ulice". Azra su bili u roku od svega 2 godine zvijezde, tri zagrebačka dečka koji su postali miljenici ondašnje Jugoslavije od nekih cirka 22 milijuna stanovnika suprotstavivši se ondašnjem Bijelom Dugmetu koje se htjelo ili ne, okrenulo iz seljački slavnog progressive/hard-rocka u neočekivani new-wave. Ima ona priča kada je Prljavo Kazalište snimalo drugi album "Crno-bijeli svijet", da je producent Ivan Piko Stančić nazvao Bregovića rekavši mu 'imam bend koji će ti sjebati karijeru, sviraju new-wave/ska', a isti tren je Brega zaustavio snimanje albuma "Doživjeti stotu" koji je trebao biti druga kobasica nastavka "Bitanga i princeza", skočio u avion za London i kupio sve ondašnje ploče new-wave i ska izvođača, te je kompletno prearanžirao snimljene materijale.

Danas, na žalost baš i nemamo ovakve priče s visoke komercijalne razine, recimo od Let 3, preko Urbana do ostataka zagrebačkog mainstream rocka, naše hrvatske dične rockere uglavnom zanima to što ih zanima (uglavnom plagiranje), malo koga je briga za inovantnost, a pažnja je posvećena radiofoničnom koještrarenju i kokošarenju najrazličitijih vrsta.

Kule od karata (prije 5 godina):



Oči u oči (prije 4 godine):



Kraj Programa su nakon spomenutih singlova mic po mic realizirali još dva, a naposljetku i treći, sveukupno peti singl dostojno se prezentiravši na youtube pokupivši solidan feedback što im je naposljetku donijelo i zasluženu ulogu predgrupe na koncertu Avril Lavigne u pulskoj Areni 17. lipnja 2024. Dakako, usporedbe s tiražima i klikovima su bespredmetne, no mišljenja sam da se ovaj bend ponio profesionalno, a ne kao neki koje jako dobro znam u stilu 'ma daaaaj, da nastupamo sa zabavnjacima i mainstream izvođačima?'. Tko u 70-im i 80-im nije htio biti predgrupa Bijelom Dugmetu ili u Britaniji i Americi The Beatles ili The Rolling Stones još tamo u 60-im? Ne, premda Kraj Programa ima debelo zaleđe i korijene u punku i alternativnom rocku, nije podložan takvoj metodici sustava vrijednosti. Percipira se, dakako uspjeh, ali se ne odbijaju ponuđeni darovi, zar ne? Kroz poetiku ovog trećeg albuma i dalje stoje stamenito čvrsti tekstovi prožimajući mnoštvo emocija u paravanu neskladnog svijeta nakićenog nepravdama, strahovima i paranojama, te ljudskom taštinom, lažima i obmanama, onomad, refleksijama na kurentno vrijeme bez ikakvih patetičnih posrtanja u lagodan komformizam. Jasno, lirika je jaka, a posebnost joj daje fantastičan vokal Đine Škulić (nekad plavuša, danas crvenokosa) u visokim mezzosopran registrima koji ponekad umiju otići i do rock soprana. Novina je spomenuta osvježena stilizacija korištenjem elektronike i pop zahvata: već u samom kratkom uvodniku "Prava pitanja" regulira se hip-hop i r'n'b s nu-metal/ metalcore medikamentima i atmosferičnim gitarama, a ovakvih poteza ima poprilično. Kroz blago vokodirani auto-tune efekt naslovnog singla "Ne pričaju o nama" (ali smatram da Đini ne treba nikakav dodatak na sjajan glas, no to je trend i manje-više svi ga koriste) odvija se pop igra punka i nu-metala u priči o skepticizmu iluzornih vrijednosti s blagim aditivima Otep Shamaye i daleko jasnijim elementima Linkin Park, a valja primjetiti i fokusirani siže nalik na pokojnu beogradsku black metalku Slađanu Milošević iz zadnje faze.



"Tajne skrivene" je još jedan r'n'b/ hip-hop konvertiran u rock/ punk/ nu-metal s elektronskim finesama, rečemo onako kako to povremeno znaju napraviti engleske vedete Bring Me The Horizon što su apsolutno promjenile zvučni image metala, naredni singl "Svaki novi dan" razara kombinacijom post-hardcore/ punk energije, ambijenata i zaraznog refrena takoreći sabijenog u kratkih 3.45 kao da su na pragu progressive konotacija (zašto ne?). Album ima nekih fantastičnih stvari poput "Sanjam bolji svijet", romantičan dance-rock/nu-metal/ punk za headbanging i stiskavac, zatim energičan post-hardcore "S druge strane" s nekim elementarnim elektronskim zahvatima, neočekivana akustična "Sjena postajem" koja bi im mogla postati "Krivo je more" ili "Jedina moja" Divljih Jagoda, ali to će odlučiti auditorij. Vjerojatno će ovo biti šesti singl, pretpostavljam najuspješniji u rangu Ivane Kindl, Pavel, za fanove hrvatske i ex-Yu patetike (da se razumijemo, volim to, poput mog osobnog megahita Infra-Red "Rijeka"), totalno odudara od ostatka materijala. "Svjetla grada" opet ide u urbani zvuk alter-rocka/ post grungea malo s primjesama Nirvane i Soundgarden, "Dječak iz sjene" šiba post-hardcore s kompleksnim breakovima, odlična stvar koju bi svaki fan Fugazi odmah uzeo za himnu čovjeka 'iz sjene', a zna se jako dobro što su bili vitalni ljudi i scena iz sjene.



Spomenuti singl "Svaki novi dan" je strašna post-grunge bomba, onoliko koliko je "Smells like teen spirit" bio, ovdje je konvertiran u hrvatski, ali trebati će proći vremena da to ljudi skuže komparaciju budući da su mnogi Hrvati 1991/92/93 mrzili Nirvanu i bili zavidni na uspjehu. Album ima odlične stihove na hrvatskom, energičnu post-grunge glazbu između Nirvane, Mudhoney, Alter Bridge i modernog elektronskog zvuka koji se udaljio od starih prdonja iz 90-ih, brit-pop šminkera i nostalgičara.

'Sva težina svijeta, pomak svaki bitan je/ Svaki dan je novi stih, svaka riječ je novi zvuk, Tragove izbrišem priču vjetrom nošenu'



Sve je jasno, ovdje nema nikakve prevare. Valja samo uroniti u suštinu i uživati. To je to za one koji shvaćaju, a koji ne, bendu ionako nije važno jer se mentalitet čobana i sirovine ne može promjeniti kao fasada i image.

Naslovi: 1.Prava pitanja, 2.Ne pričaju o nama, 3.Kule od karata, 4.Tajne skrivene, 5.Svaki novi dan, 6.Srce na dlanu, 7.Sanjam bolji svijet, 8.S druge strane, 9.Sjena postajem, 10.Svjetla grada, 11.Dječak iz sjene, 12.Oči u oči

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 14/07/2024