More To Life Than This drugi je album MBurnsa, benda koji zasad funkcionira u četveročlanoj formi. Ali, kako u desetak godina postojanja doći tek do drugog albuma? Razlog je, izgleda, promjena članova benda i niz privatnih obaveza, uslijed kojih je snimanje ovog albuma potrajalo dulje od četiri godine. Ne bih na ovome mjestu ulazio u pitanje utjecaja tako dugačkog vremenskog roka na izričaj koji MBurns njeguje, premda bi me odgovor zanimao, i vjerojatno mi riješio mnoge dvojbe koje su se ukazale prilikom slušanja ovog albuma. Ponajprije: koliko su promjene članova utjecale na promjene glazbenog razmišljanja na razini benda?

No, krenimo redom.

Prvo slušanje albuma. Ocjena: vrlo dobro, skoro prema odličnom. Da se razumijemo, prema plodovima hrvatske metal-scene oduvijek gajim neobjašnjivu skepsu. Doduše, nemam previše interesa ili vremena upuštati se u razmatranje razloga iz kojih je tomu tako. Vjerojatno je riječ čisto o osobnom smislu za muzičku estetiku, ali stoji da sam do sada rijetko kad pronašao neki hrvatski metal-bend koji bih izdvojio kao odličan i zaključio kako bi ga se moglo predstaviti stranoj publici kao nešto čime se glazbena scena ove zemlje može ponositi. Dobro, ok, zasad je MBurns prišao dosta blizu toj oznaci.

Drugo i svako daljnje slušanje. Ocjena: i dalje vrlo dobar, ali sa sve većim odmakom od odličnog. Razloga za to je više. Tehnička izvedba i produkcija su na vrlo visokoj razini, i na tom aspektu se ne može pronaći nikakvih nedostataka. Zapravo mislim da ne mogu istresti dovoljno pohvala na glazbeno umijeće ovog benda, s obzirom da to predstavlja segment koji me najviše oduševio, i koji cijelu priču veoma dobro uspijeva nositi. Time je ujedno izbjegnut i jedan od mojih najvećih strahova, s obzirom da se u Hrvatskoj i prečesto čuju bendovi velikog potencijala čiji albumi zvuče nedovršeno ili manjkavo zbog produkcijskih ili tehničkih propusta.

Isto tako, narativna koherencija albuma je također kvalitetno izvedena, te More To Life Than This na razini cijelog albuma ne pokazuje značajna odstupanja u tempu, ili nagla prelijevanja iz raspoloženja u raspoloženje, koja ponekad mogu karakterizirati uobičajenu pop-informed pjesmaricu. S jedne strane, ovo nije pop-informed glazba (premda ne mogu isključiti da to u suštini ne želi biti, ali o tome kasnije), pa ovakav pristup narativnom oblikovanju albuma i ne začuđuje. S druge strane, postići koherenciju koja uspijeva slušatelja provesti kroz album, bez da pojedini dijelovi značajno odudaraju jedan od drugog i da slušatelj zapadne u dosadu, je podosta kompleksan posao koji podrazumijeva i određenu umješnost u glazbenom promišljanju. U tom segmentu, MBurns je na ovom albumu prilično uspio.

Na razini pojedine pjesme, odnosno još niže- na razini njezina segmenta, tempo i oslikavanje raspoloženja odaju podosta kompleksniju sliku od one koju album odaje sagledavan kao cjelina, te se uviđa da se ne radi o jednoobraznom ostvarenju, nego da je mnoštvo detalja prilično promišljeno uklopljeno u potpunu sliku. Mišljenja sam da ovom albumu na taj način treba i pristupiti, sagledavajući ga s dvije razine; od kojih se jedna odnosi na cjelinu, a druga na detalje. Tempo u pojedinim pjesmama usporava i ubrzava (najbolji primjer je Scorn), a boje koje se oslikavaju variraju od nježnih do agresivnih, kroz vrlo pažljivo istkanu instrumentalizaciju. To stvara slojevitu i vrlo bogatu glazbenu sliku što na trenutke odlazi do kaotičnosti, ali nimalo ne narušava koherenciju cjeline. Izgleda da je postizanje takvog dojma bila i misao vodilja iza slaganja ovog albuma, a funkcionira i kao jedna od stilskih odrednica MBurnsovog izričaja, što mogu ocijeniti poprilično dobrom karakteristikom. Zbog toga, upućujem sve pohvale očito vrlo promišljenom skladanju muzičkog tkiva, i glazbeničkim sposobnostima članova benda da ga pretoče u stvarnost.

Što se tiče tekstova pjesama, ne mogu ostati jednako oduševljen kao glazbenim umijećem, i MBurns ovdje podosta zaostaje. More To Life Than This već i u samom naslovu otkriva da je primarna preokupacija albuma filozofske prirode, i to s kozmološko-antropološkog aspekta. Čak bih našao i elemente egzistencijalizma, kao što je izražavanje straha od apsurdnosti svijeta u stihovima iz Burn it to the Ground: In the midst of evil/ That abounds in our day/ We close our eyes to see/ The false reality, a koje se na ovom albumu provlači i miješa s uvažavanjem potpune neodrživosti današnjih civilizacijskih postavki.

Obraćanje eshatološkom fatalizmu, kao što je učinjeno u Devil Never Cries (We're losing out souls sin after sin/ Rotting inside but keeping our grin/ It's no courage to resist courage is to give in), nije ništa neobično u vremenima kriznih stanja, te niti ostali umjetnici kroz povijest nisu ostali pošteđeni unošenja egzistencijalističkog weltschmerza u svoju umjetnost. Pa premda se poetski dio ovog albuma fino poklapa s muzičkim dijelom, ne mogu ne uočiti da je obojan svojevrsnim teenage angstom koji pomalo neugodno podilazi slušateljima. Ovdje nema patnje zbog slomljenog srca, ali ima patnje zbog slomljenog svijeta i kritičnog stanja u kojem se on nalazi. Za prvu polovicu XXI. stoljeća je to sasvim legitimno, ali nije zanimljivo.

Nisam jedino siguran, progovara li lirski subjekt iz pozicije zabrinutosti zbog rapidnog naoružavanja velikih sila, predatorskog kapitalizma, klimatskih promjena; ili iz pozicije tinejdžera koji priželjkuje propast svijeta jer misli da ga nitko ne voli i jer je to ok priželjkivati i pisati u leksikon kad imaš šesnaest kad prvi put otkriješ Dying Fetus. Općenito, iako tekst ostvaruje vrlo dobar ritam i fino paše na glazbu, pretjerano ponavljanje motiva laži, sveopće prijevare, grijeha i svijeta u plamenu, kao i ponekad nepotrebno forsiranje rime, ga čine svakidašnjim, previše lagano prohodnim i monotonim. Ne bih kao problem ovdje naveo neinspiriranost tekstopisca, nego nerazumijevanje tekstualnog razmišljanja, koje je jedan motivski kompleks od početne osi odvelo do repetitivnosti. More To Life Than This definitivno nije postigao pjesnički vrhunac, niti mu se približio. Pohvaljujem činjenicu da je očito bilo u planu stvoriti cjelinu koja se vrti oko jednog motiva (propast svijeta zbog ljudske izopačenosti), ali je taj motivski kompleks, već u startu ni najmanje originalan, u konačnici silovan do krajnjih granica.

Dobro je to, što u smislu pričanja priče tekst dobro funkcionira s glazbenim dijelom tvoreći čvrstu os oko koje se album gradi, i što ne pati od neujednačenosti (negativna strana je što ujednačenost poetskog izraza u ovom slučaju brzo zapada u duboku lirsku monotoniju, ali nebitno sad). Međutim, upravo se u tom segmentu i krije nekoliko neugodnih detalja koji sprječavaju da se ovom albumu da odlična ocjena.

S jedne strane, album fino teče i njegova priča ispričana je konzistentno i dobro promišljeno, i bez suštinski značajnih dinamičkih skakutanja koja bi naoko teatralnim izmjenjivanjem buke i tišine zamaglila neinventivnost u glazbenom izričaju. Od nedostatka inspiracije ovaj album sigurno ne pati, i bilo koja zamjerka koja bi se postavila u tom smjeru bila bi dobrim dijelom promašena. No s druge strane, upravo je taj inspirativni dio toliko kompleksan da se od njega ne može vidjeti postojanje vlastitog izričaja koji bi MBurns izdvojio iz jezera ostalih bendova i dao mu karakteristični zvukovni pečat.

Da pojednostavnim, MBurns na ovom albumu ne uspijeva konstruirati svoj vlastiti glazbeni potpis, po kojem bi postao prepoznatljiv. Koliko god da uspijeva održati koherentno stanje cijelog albuma i održati ga na okupu, šuma glazbenih motiva kojom je to stanje uzrokovano, samim time, sunovraćuje ovaj album u izražajnu kakofoniju. Još jednostavnije rečeno, More To Life Than This je album koji vrlo dobro zna što želi postići i to se fino osjeća, ali mu nedostaje samopouzdanja da to u potpunosti i postigne, te time ostaje ispod vlastitog potencijala.

Manifestacija tog stanja je višestruka, i mogu reći da je moj osobni dojam da se MBurns ne želi zamjeriti nikome (drugim riječima: želi se svidjeti preširokoj publici). Samim time, ustežući se od eksperimentiranja s iznošenjem vlastite zvukovne boje i izričaja, previše se veže na opća mjesta (Come Meet us at the Bottom, ili In the Eyes of the Damned, primjerice) koja su u metalu i previše poznata, i u 2017. godini bi ih trebalo izbjegavati, želi li se očuvati izvornost muzičke ekspresije. Samim time, izlazak iz komforne zone čini se kao nemoguć zadatak za ovaj album, a osjećaj koji ostaje je da se sve to već čulo na više ili manje poznatim nu-metal uratcima iz protekla dva desetljeća.

Načelno, to i ne mora biti loša stvar. Dakako, aproprijacije stilskih postupaka bendova koji variraju od post-metala, sludgea, nu-metala, pa sve do ema u stilu 30 Seconds to Mars (ovdje ponajprije mislim na bravure čistog vokala, kao na primjer u Burn It To The Ground, koje tu i tamo podsjećaju na izričaj Jareda Leta, ali i instrumentalizaciju oko sredine Gehenne) nisu nužno loša stvar, te se njima na kraju može izgraditi zanimljiv glazbeni eklekticizam. Citiranje može biti dobra stvar, i ono se u glazbi radi stoljećima, te na taj postupak nisu ostali imuni ni najveći. Parafraziranje uzora je, isto tako, gotovo i nužno, jer je u današnje vrijeme demokratičnosti umjetničkog stvaranja vrlo teško postići potpunu originalnost. Nad time ne treba zdvajati. Ali, ako se već bend upušta u citiranje uzora, treba razumjeti ono što se citira, i treba citat znati uklopiti u opću sliku kako bi ona ostavila dobar dojam.

Ono u što MBurns u tom kontekstu upada jest preveliko stilsko zamućenje. Naravno da je danas sasvim uobičajena stvar da bend promijeni nekoliko stilova u pričanju jednog albuma, i to samo po sebi ne bi bila zamjerka, da se takve stilske izmjene ne događaju nekonzistentno. Tako sam tijekom albuma mogao čuti sludge (Kylesa, rekao bih, ali neka me dečki iz MBurnsa ispave ako sam krivo detektirao), post-metal dionice (Isis mi pada na pamet), progresivu koja neodoljivo vuče na Tool, već prije spomenuti 30 Seconds to Mars, par detalja kakve bi ostvario Opeth u vrijeme Ghost Reveriesa, nu-metal (Linkin Park iz Meteora-faze, posebno Faint; ali i Deftones), možda čak i industrial, stoner, i tako dalje, i tako dalje. Citiranje uzora, prema tome, postaje i više nego očito, a miješanje stilova postaje stilska odrednica ovog albuma samo po sebi. Spomenuta i pohvaljena kompleksna glazbena slika, kada se detektiraju citati od kojih je složena, rezultira lijepljenjem uzoraka do razine kolaža. Usporedite samo Devil Never Cries na početku, sredini i kraju. Dobra stvar u tom jest da stilsko miješanje ne funkcionira na razini većih glazbenih cjelina (u smislu: prve tri pjesme su sludge, druge tri emo, treće tri progresiva), nego na mikro-razini muzičkih motiva, pa je taj cijeli čušpajz sagledan s više razine izgleda puno bolje i smislenije. Uz detaljniju doradu, taj bi niz isječaka čak i mogao kreirati dobru poentilističku glazbenu sliku.

Međutim, ta razina umijeća glazbenog slikanja ovdje nije postignuta zbog teško utvrdivog faktora koji bih ja pripisao nedostatku samopouzdanja. More To Life Than This funkcionira kao narativno koherentan, ali stilski vrlo neujednačen album. Dobro je što sam preslušavanjem ovog albuma osjetio da miješanje ili kopiranje stilova nije smjer u kojem se bend želi kretati. Prije bih rekao da dečki još nisu do kraja odredili kakav zvuk žele postići, pa su odlučili stvoriti stilski hibrid, ne mogavši se do kraja opredijeliti. Pogreška je, rekao bih, u preširokom određivanju niše u koju se žele uklopiti. Metal poznaje desetke stilova, i logično je da se uklapanjem u jedan lako može izgubiti publika drugih. Ali to i nije tako velik problem, zapravo. Skoro je nemoguće uklopiti se u sve, a nije ni potrebno.

Kao da skačem sâm sebi u usta, jer na jednoj točki tvrdim da je album ujednačen, a na drugoj da nije, zar ne? Pa da, ali upravo bih to i istaknuo kao jednu od neugodnijih karakteristika koje odlikuju More To Life Than This. Naime, na višoj razini, album ispada kao ostvarenje čvrsto postavljenih ciljeva i jasne strukture, koja ujednačeno teče od početka prema kraju, tvoreći ugodnu i cjelovitu sliku. Međutim, odlaskom na niže razine promatranja, koncentracijom na pojedine segmente i dijelove, počinje se ocrtavati glazbena slika koja, iako očito promišljena i namjerna, ne prestaje biti kaotična i disperzirana, i složena iz niza izrezanih citata i stilskih nesigurnosti. I iz toga izlazi estetska napetost koja prožima cijeli ovaj album, i uzrokuje da već predugo overthinkam koju ocjenu mu dati.

Zaključno: ovaj album je vrlo dobar, i definitivno ide u gornju trećinu hrvatskih metal-ostvarenja, ali vrhu ne uspijeva doprijeti. Ali isto tako, uloži li MBurns više truda u pronalaženje svoje vlastite zvukovne boje koja im najbolje odgovara, i odluči li krenuti u smjeru samopouzdanog dozvoljavanja sebi da eksperimentira sa zvukom, tek tada će ostvariti svoj potpuni potencijal. I više je nego očito da su dečki odavno izašli iz faze u kojoj nisu sigurni jesu li dovoljno dobri da probaju nešto više i u kojoj se ne osjećaju komotno u baratanju svojim instrumentima. Sada je vrijeme da s dovoljno samopouzdanja izgrade vlastiti stil, bez oslanjanja na kojekakve uzore. Možda je to trebalo biti odrađeno već i do sad, jer eto im ide jedanaesta godina kao bendu. Odlučujem ih ekskulpirati promjenama članova kroz godine, jer mislim da su dovoljno vješti i virtuozni, i da se dovoljno trude, pa im se ne bi trebalo previše uzimati za zlo, nego ih poticati da nastave i dalje, i da dobro rade na sebi i svom zvuku. A od idućeg albuma očekujem da ima svoj potpis, svoj stil i svoj jedinstveni i čvrsti zvuk koji se ne može fulati u gomili drugih bendova. Ukratko: od trećeg albuma očekujem da bude jedinstven i genijalan, jer MBurns to stvarno može.

Ukupna ocjena: sedam i dvije trećine od jedanaest i pol.

johnny mcfearless // 08/12/2017