Četveročlani bend iz Šempetera pri Gorici, gradića od cirka 4 tisuće stanovnika tik do (Nove) Gorice na granici s Italijom je novi favorit u rangu regionalnog progressive rocka. Kaže press da su izašli iz škole čuvenog Zlatka Kaučiča (1953., Postojna), dobro znanog jazz bubnjara, skladatelja i glazbenog pedagoga koji je između ostalih podučavao i Vaska Atanasovskog. A postava benda ima još nekoliko frakcija, te radi s brojnim slovenskim izvođačima što jasno daje do znanja u njihovu kompetentnost, stručnost i konciznost ono što se kaže 'u dlaku'. "Ta veseli dan" im je drugi album, sljedbenik debija "Zlati stojan, lajf in Celje" (2021) kompletno je otpjevan na slovenskom, a što je za početak vrlo interesantno, svi članovi osim bubnjara Robija Erzetiča su vokalisti smjenjujući se u različitim dijafragmama. Druga interesanta činjenica jest totalno otkačen i iščašen lirski smisao za angažiranu socijalizaciju, točnije rafinirano odmjeren prgavi bunt kojeg nosi život u našoj ex-Yu regiji nesmetano šibajući ironiju, crni humor, sarkazam, a koji puta i naoko bezazlene zabavne prispodobe, no sve je to u opravdanoj domeni izraza. Mnogi će se naći u nekom nesrazmjeru da je Slovenija najbolji dio bivše federacije gdje je standard obečavajući, a državno uređenje fino popeglano, no jeste li potpuno sigurni u to? Možda to tako djeluje nekome iz aspekta BiH, Crne Gore, Srbije, Kosova, pa i naravno Makedonije i Hrvatske, ali odmah da vam kažem s obzirom da u potpunosti baratam slovenskim jezikom i pratim njihovu scenu, a tako i političko-ekonomske, sportske, glazbene i ine prilike, čak sam recenziju namjeravao napisati na slovenskom, no nisam jer u Sloveniji ima kritičara i recenzenata koji će to napraviti, pa je moj dobrosusjedski faktor prevagnuo da izaberem opciju hrvatskog, onoliko da bi bio razumljiv velikoj ex-Yu većini, a time pomogao ovim fantima u promociji.



Ovaj priloženi video spot "The breaks" je sa spomenutog debi albuma, a već po njemu se može uočiti sjajna instrumentalistička sprega koju su na ovome drugom albumu dotjerali u komičan koncept idealno odmjerene komedije na granici groteske uvodnom temom "Kje si legenda o kralju care" sa sentimentalnim 70's hippy/ flower-power manirom koji se nakon prve minute pretvara u onaj poznati bolesno-pijani urlik pokojnog Marka Brecelja i ranih Buldožer, samo je ovdje kontekst daleko slobodniji sadržavajući, naravno metaforičku priču o kralju koji je dobio svijet bez vlastitog autoriteta, a kroz 5 minuta je odvaljena fantastična progressive psihodelija ko' da si zrokao barem LSD i odvrtio čitavu povijest dežele od 2. Svjetskog rata naovamo. S puno ambijenata i eksperimenata satira "Cock hero" može aludirati na svašta (pogledajte samo omot debi albuma s blowjob scenom kavasutra.bandcamp.com/album/zlati-stojan-lajf-in-celje) jeste prikaz lijepog dana, tko takav ne bi htio, no satira je očito puno dublja. Politička, egzistencijalna i socijalna, a pjesmi je u tome pomogao i gost David Križaj snažnim klavijaturama. Tema bi se mogla koristiti uz jako brzo vokalno latino-jazz jodlanje kao politička manipulacija, a na svu sreću, danas više ne postoje represivni diktatori koji bi ovako nešto zabranili. Jedino ako u skoro vrijeme ne prevladaju muđahedini i fundamentalizam, barem ovdje, a to čisto sumnjam što se tiče našeg 'zapada', kakav god da bio.



Koliko mi se čini, prvi singl je bio "Forza Milan" namjenjen, naravno Milanu Kučanu i njegovim brojnim pristašama, a bome, ne znam da se itko na ovim prostorima usudio konfrontirati Miloševiću, Tuđmanu, Izetbegoviću i uglavnom svim vođama naših malih državica od rasapa SFRJ, tako da je ovo po mom skromnom mišljenju izuzetno naglašen punk stav koji nema agresiju, ali ima poantu: 'volio bih biti normalan u demokraciji'. Demokracija ne postoji i nikad nije postojala u čovječanstvu, da se razumijemo, evo samo dva primjera: u staroj Grčkoj odakle dolazi 'δημοϰρατία' (demokracija = narod vlada) žene nisu imale pravo glasa, a u današnjoj dobijemo na izborima popis od uglavnom masu lopova, bandita, kriminalaca i 'ugovora mračnog lica' ("Milion" - Boa), a niti jedno slobodno mjesto da se glasa za onog kojeg podržavate. To je diktat. Ja bih volio izbore s bianco papirom na kojeg mogu upisati imena ljudi u koje vjerujem, a toga nema. I k tome, volio bih da na tom glasačkom listiću stoji posebno mjesto, dakako bianco slobodno 'osobe koje ne bih volio vidjeti u vladi'.

Uzmimo da mi se ovaj bend jako sviđa kao što mi se sviđa zbog stava. Uzmimo, sviđa mi se i Baby Lasagna koji je sa skromnih pozicija ušao na čudan način u izbor za hrvatsku pjesmu Eurosonga, otišao na Euroviziju i danas mu se klanja takoreći čitav svijet. Ali demokracija ipak nije pobjedila, glas naroda je nevažan u ciljanim trenucima, još i dalje se živi u alegoriji Orwelove "1984", bili mi na komunizmu, demokraciji ili nekom drugačijem sistemu kako god ga konzumirali. Pravo glasa postoji na društvenim mrežama uz jedan 'I like' klik što je dostojanstveno pošteno.



Ne, u demokraciji ne može to tako, da ne zaglibim daleko, ovi fanti su mladi i nemaju pojma o SFRJ mada pričaju u glavnom singlu "Ta veseli dan" o vojski koju je nekoć trebalo služiti po godinu, godinu i pol, a moj stari pokojni ata je služil 3 leta 1958-1961 u Nišu, Kikindi i Pirotu. Meni je sasvim u redu da se sprdavaju, ali unatoč crnom humoru 'danes je veseli dan, ker na fronto bil sem poslan/ dali so mi puško/.... oprosti mi mama, čas drugače ne gre...', vrlo diskutabilna stvar za višegodišnje razmatranje puna zajebanih Frank Zappa sličica od 6 minuta (radio edit je skraćen na 4.13), a u njoj se baš neki ljudi ne bi htjeli naći, recimo poput generala i vojskovođa JNA, te svih onih koji su zločinci, ubijali i klali, a takvih ima na tisuće i još uvijek ih se traže dok su živi. Daleko avangardne pjesme o toj temi imala je Boa na prvom albumu s ubodima "Na nišanu" i "Sela gore". "Migranton" u komadu 6 i pol minuta funk-erskim rock-jazzom evocira Leb i Sol + Pat Methenyja s dostatnom količinom gitarskog ambijenta, ja bih čak rekao i boljeg od Stefanovskog, neka se nitko ne uvrijedi, a ovo je tek samo prešlo polovicu albuma. Jedina što izranja iz akustičnih legata "Branko's dream are made of screams" daje naslutiti da bi se ovdje mogao zarolati i privlačan himničan pop, ali to samo tako funkcionira do prve eksplozije u 1.40 kada se čitav aranžman okrene u hard blues s mnogo izbojaka, pa čak upada nakratko i u frenetični hardcore galop prilikom refrena uz mnogo naknadnih gitarskih ekspresija i noise eksperimenata. S jazzy soft-rock atributima počinje "David Cringeaj" ufativši i dio Steely Dan raspoložene melankolije pune 3 i pol minute, no onda iznenada zarola poput Allman Brothers Band, tamo negdje iz epohe hita "Jessica" (1973, USA no. 65), pa je, jasno, ovaj komad instrumental. Za kraj je ostavljen najkraći, vrlo zvrkast funk "Ajk je choomah" sa iščašenim 'crtić' vokalima funkcionirajući u zabavnom aspektu poput virovitičkih Skotni Vrag.

Sve kompozicije odlikuje spontana progresija u kompleksnim zahvatima s nenadanim preokretima koji su vještim bravurama gitarista Ajk Vremeca i Antona Lorenzuttija dobile originalan autohton autorski legitimitet bez obzira na neke moje sitne opaske kako ponešto od ovih 40-ak minuta nalikuje na poznate konture. Naime, ove poredbe su samo za praktični orijentir lakšeg senzoriranja za sve znatiželjne, a osobito za poklonike progressive stila koji traže dobar dio one lucidnosti Frank Zappe, te suzvučja rock fusiona 70-ih godina. Sudeći po ova dva albuma, nema sumnje i u treći.

Naslovi: 1.Kje si legenda o kralju care, 2.Cock hero, 3.Forza Milan, 4.Ta veseli dan, 5.Migranton, 6.Branko's dream are made of screams, 7.David Cringeaj, 8.Ajk je choomah, 9.BONUS: Ta veseli dan (radio edit)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/06/2024