Premda objavljen još nadebelo prije Covid pandemije (zanimljivo, baš na moj rojstni dan, 8.VI 2019.), nikad nije kasno informirati se i poslušati ovaj debi album slovenskog umjetnika neobičnog pseudonima, točnije artističkog imena iza kojeg stoji gitarist Gašper Letonja iz dobro znanih post-metalaca The Canyon Observer. Dobio sam ga tek ovih dana i pojma nisam imao da Gašper radi solo, van svojeg benda.

Za razliku od matičnog benda, ovo je friška elektronika striktno alternativnog usmjerenja u kome se osjeti i dobar duh kurentnih IDM elemenata s kojima se ne pretjeruje već se želi stvoriti originalan izraz koji neće kaskati za trendovima. Svakako valja napomenuti da je ovo lišeno nekakvih 'pop' gabarita i lepršavih vokalnih skladbi; ovdje je nanizano 10 instrumentala s, naoko, degutantno ispisanim nazivima ne koristeći niti jedno veliko slovo, a između riječi_se_nalazi znak_('_', u hrvatskom rječniku i na PC tipkovnici 'povlaka donja'). Ne, ovo nisu nikakve napake ili piflerske norijade, ovo je namjerno ispisano da zavara moguće laike jer njegovo zvučno štivo od 40-tak minuta ima itekakve odlike finih dezena u širokom spektru svega i svačega. Album otvara vrlo lijepa tema "nu_sit" koja će podsjetiti na duboku ostavštinu ranih 80-ih godina kada su Japan napravili onaj elektronski world-music album "Tin Drum" (1982), bacili gitare (izuzev fantastičnog fretless basa pokojnog Mick Karna), uhvatili se synthova i elektronskih bubnjeva, te odalamili šamarčinu nafuranim novim romantičarima da se glazba neprekidno treba razvijati. Nažalost, nakon tog albuma su se iduće 1983. godine i rasturili jer se više nisu nalazili na istim frekvencijama, a ova skladba dođe taman kao adekvatan nastavak kuda su mogli otići s primjerice temama "Talking drum", "Canton", "Still life in mobile home", "Visions of China" ili "Cantonese boy" da su ipak napravili sljedeći korak. Vraški dobar uvod, nema kaj. Tema "saved" je znatno drugačija i komplementarnija igrajući se Aphex Twinovim vragolijama kratkih, rascjepkanih ritmova i neurotičnim egzibicijama kakvih na ovome albumu ima u izobilju, a bliske poveznice imaju i u 'math' dašku, oćete rocka, metala ili core-a, svejedno je kako god. Sve je to konvertirano kroz elektronske prozračne i pitke zvukove s 'driverskim' psycho ugođajem od kojih se također ne odustaje. Temeljna načela se ne svode na nekom izabranom detalju kojeg electro/ techno izvođači rabe repetirajući ga unedogled poput lajt-motiva: Warlord Chipmonk voli koegzistentno graditi van nekakvih copy/ paste pasaža premda se u ponekim skladbama nakratko zdi, pričini kako će zagnjaviti s minimalističkim hipnozama. Ne, "all_a_02" u prvoj minuti naizgled hvata takav zalet, međutim kratkim progressive nadogradnjama stvara posvemašnu techno/ big-beat zbrku uvrtanjem zvukova i kratko odrezanim 'djent' lomovima frekvencija ostajući pristran u domeni kratkih i nimalo napornih skladbi za koje bi se laički moglo prosuditi da imaju 'pop' okvire. Da, ali samo po dužinama, no usporedimo li ih sa sličnim gabaritima spomenutog Aphexa iliti Richard David Jamesa, niti njegove nemaju odlike 'pop' konotacija izuzev dužina. Nadalje "on_a" već opako zalazi u eksperimentalni electro-industrial s kolekcijom noise fikcija kakve su tijekom 80-ih prožimali Cabaret Voltaire na svojim remixevima koji baš i nisu bili za svakoga, te Skinny Puppy, Front Line Assembly, Richard Devine, Kid606 i još jedni, poprilično zaboravljeni ratnici-pioniri - Front 242. Ovo je jedna od najznažnijih i najmračnijih tema čitavog albuma, taman dobro dođe da prodrma kardiogram uoči "off_4", relativno plesne dark parabole koja ima ponešto i od još jednog velikana - Mark Stewarta kada je 1981. raspustio The Pop Group, a sredinom 80-ih imao onaj čuveni avangardni bend The Maffia u kome je spajao industrial s hip-hopom i elektronikom. Usput, njegova tema "Hypnotized" (1985., UK indie no.9) mi je godinama bila uvodnom špicom mojih emisija na Radio-Đurđevcu 80-ih i 90-ih godina.



Iz komada u komad, niže se obilje psihodeličnih slika: "below" uz 'eksterijer' šumove i potmulu ambijentalnu synth fluktaciju uranja u duboku dark-wave depresiju koju bi neupućeni rado izbacili s albuma isto onoliko kao što su nekoć mnogi, pa i rock kritičari smatrali da je B-strana Bowievog albuma "Heroes" bezvezna i nepotrebna, a ustvari, bila je esencijalno remek-djelo. Onda, najdulja "01_01" (čak 6 i pol minuta) odmah otprve bas klavirom hvata još jednu vrlo vitalnu spregu: karizmu također zaboravljenog genija James George Thirlwella najpoznatijeg kao Foetus koji već podosta dugo ništa nije objavio. Sjećam se kad je Igor Vidmar 1986. licencno za ex-Yu izdao ploču "Hole" njegovog tadašnjeg oneman projekta Scraping Foetus Off The Wheel, naprosto nismo mogli vjerovati kao tadašnji klinci od 20-tak (i manje) godina da imamo tu čast na vlastitom gramofonu slušati takvo unikatno djelo koje se, dakako presnimavalo i umnožavalo (original je bio objavljen na Some Bizzare, etiketi koja je zastupala electro, industrial, post-punk i no-wave). Ovdje se Warlord Chipmonk vraća dobrim dijelom baš u taj ambijentalno-eksperimentalni dekor dodavši i vrlo dobro smišljen psihodelični background 'vožnje' bogatim linijama synth harmonija breakom razbijenim prvim dijelom kompozicije, a onda ga od cirka treće minute podiže kao revalorizaciju starih vremena na novi način utrpavši i 'math' poveznice primjenjive u sklopu post-industrial stilizacije. Vrlo, vrlo impresivno urađeno...

I kad se pričini da od nekakvog techna ništa biti neće, evo ti uvod "no_key" kao da će iskočiti neki Armand Van Helden s house-tech hitom "You don't know me", ali baš ništa, ha-ha-ha! Psihodelično-ambijentalna disertacija se proteže prijatne 4 minute s eksplozijom u trećoj minuti ne dozvoljavajući pretjeranom entuzijazmu da odjekne na plesni podij i raširi se poput zaraze gdje DJ fila besomučne ritmove, ako ne čitavu noć, onda barem jedno 5-6 minuta do željenog 'pop' orgazma, nikako. To niti nije namjera ovog umjetnika koji se itom mjerom kao u matičnom bendu umije suzdržavati od 'hype' aditiva: predzadnja "pot_3" je najmekša, druga je po dužini (5 i pol minuta), ima dinamično raspoređen aranžman sa stupnjevanjem: od glitch efekata s repetativnim 'nijemim' drone vokalima prepletenim world-music mantrama i zvukovima koji vrlo blisko do gotovo druge minute one bolje znalce 80-ih mogu podsjetiti na Dali's Car, jednokratni projekt Peter Murphya (frontmena Bauhaus) i već spomenutog Mick Karna s jedinog im albuma "The Waking Hour" 1984. kada su akordi bili složeni u pravilnom zvučnom poretku poput Bacha ili Bethoweena (prije Karnove smrti 4.I 2011., Murphy je uspio snimiti kratki EP "InGladAloneness"), preko ubacivanja u post-techno/ post big-beat konfiguracije The Chemical Brothers što se nalaze u središnjem dijelu kompozicije, do melodičnih synth oktava i završnog finiša s industrial krešendima uz prijatan noise.

Za glavni i jedini singl izabrana je zadnja tema "a_vocal" koja, dakako, nema veze s vokalom u kategoričkom pogledu, ali ima veze s kompletnom simbolikom duhanskog dima kojeg udišu ovisnici nikotina. Pitajte mene. Ja sam rođen u pustinjskom dijelu Hrvatske (Podravina, Đurđevac) gdje se uzgaja duhan. Mogao bih vam održati čitavu lekciju o duhanu, ali nije potrebno. Ono što znate dovoljno je, mada na ovome simpatičnom albumu tek površno deklarira 'za' i 'protiv' osnovne stavove o nikotinu kojeg je bolje miješati s THC supstancama i alkoholom. Još dok ste mladi. Onda daleko bolje 'legne' čitava apstrakcija plemenitih zvukova i podražaja. Uz kavu, pivo, žganje in alternativni electro sound performance kakvog prikazuje ovaj iznimno uzbudljiv debi Gašpara Letonje koji je na dobrih pola puta između Cabaret Voltaire, IDM i mnogih post-electro/techno konfiguracija.

Naslovi: 1.nu_sit, 2.saved, 3.all_a_02, 4.on_a, 5.off_4, 6.below, 7.01_01, 8.no_key, 9.pot_3, 10.a_vocal

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/02/2021