Iako objavljen prije točno godinu dana u ono sretnije vrijeme bez pandemije i potresa, ovaj prvi album ljubljanske supergrupe tek sada je stigao do mene, no odmah na početku da napomenem kako je jači i od potresa i od korone. Trese, drma, zarazan je i nema nikakvog lijeka. Jedini lijek je biti gluh ili odsutan, a oni što su prisutni s kompromisom, nisu skužili vic. Bend je skupljen oko gitarista i vokalista Andreja Fona, znanog kao Olfamož! i Barka Tone In Bele Plombe, njegovih projekata o kojima smo svojevremeno pisali na ovim stranicama www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=19489
. Osim toga, koliko se sjećam, u dva navrata je bio pridruženi glazbenik na zagrebačkim koncertima Žoambo Žoet Workestrao odakle dolazi drugi član ove supergrupe - Ivo Poderžaj na bas gitari. Bubnjar je Tadej Čauševič, jedan od Fonovih kolega iz benda Horde Grdih, pa sad već oni malo bolje upućeniji mogu i naslutiti o kakvoj glazbi je riječ.

Nedvojbeno je Svojat produžetak Žoambo Žoet Workestrao s tipičnim ekscentričnim pristupom u kome se spaja post-punk, noise-rock i blues, te dio no-wave duha s egzibicijskim zavrzlamama kompleksnih aranžmana u kojima se doslovce ne zna i ne može predvidjeti ikakav tijek kompozicije bez obzira na sporiji ili žešći početak. Pravilnije i pojednostavljenije dočarano, njihove kompozicije nemaju nikakvih pravila, šablona, kalupa i obrazaca, skoro da naoko imaju improvizacijsku slobodu avanturizma, a nedvojbeno je da imaju i istraživačko-eksperimentalni pristup, a bome i dio provokacijskog koncepta. To će reći da ovih samo 6 pjesama nose stanovite filmske reference art, a i avangardnog filma koji povlači vrlo bliske kreativne paralele. Iz neke sitnice se razvija fabula nizajući nepredvidljive sekvence, no kod Svojata nema statike, već mnogo dinamike usklađene u pravilnim akordima, pa opet nije jazz ili mathcore jurišanje; osjeća se spontanost gradnje poput recimo Šarlo Akrobate, ali bez kurentnih trendovskih isjećaka kao što su kod Koje, Milana i VD-a bili ska, punk i new-wave, međutim i jedne i druge objedinjuje mahnitost kreiranja nereda, abrazivnosti i kaosa u točno dotiranim omjerima s teatralnim učinkom stvaranja spomenute provokacije.



Uvodna "Ljubavbav" u prvih minutu pričiniti će se kao sitno pletenje math-rocka zagrebačkih legendi Peach Pit, međutim repetirajuća blues gitarska staccata vrlo brzo će pokazati vrhunski Fonov smisao za paralelnu vokalnu melodijsku improvizaciju, tehniku s kojom često uskače na vodeći kolosjek, a drugi osebujan faktor su teatralno izgrađene sekvence mantranja, spoken-worda i vox-extended manira s kojima se dočaravaju poetske frustracije eksplodirajući u noise-rock ispunjen žestokim distorziranim tremolima. I onda, kao što bi se očekivalo da pred sam konac kompozicija ima repetativne figure, dešava se sasvim suprotno: stvara se nova paralelna linija gitarskih staccata i vokala kao da se radi o sasvim drugoj pjesmi podižući kreativan elan na iznimno kompleksni nivo usporediv s John Zornovim avangardnim jazz i rock albumima.



Neznalice bi rekli već samo u ovoj prvoj pjesmi da je ovdje riječ o improviziranom ludilu i sumanutosti. Ni govora. Isto onoliko koliko su 70-ih godina bili čudni albumi Frank Zappe i Captain Beefhearta & His Magic Band, tako i Svojat imaju 'čudnih' dijafragmi u narednoj "Če sem natančnejši" prikazujući seksualne, 'nepričakovane zaplete' odjahavši i u Afriku fokusirajući se u najvažniji epicentar alfa-mužjaka Olfamoža!, a zna se točno kaj je to, a to i vrlo senzualno prozbori grčevitim digresijama na samoj sredini kompozicije. Tu se dešavaju i ambijentalno-atmosferični detalji uz uzdahe i orgazam finiširajući eruptivnošću snažnih tremola i krešenda za Podrežajov bas. "Spij zdaj!" s uvodnim valcer/ cha-cha-cha ritmom pretvara se u novu vokalno-gitarsku egzibiciju ispunjenom noiseom, eksperimentima, zvukovima poput theremina, širokim psihodeličnim prostorom i vibrirajuće drhtavim vokaliziranjem, no daleko od toga da se koristi dekompozicijski pristup. Ni govora. Podrežaj i Čauševič su skladni u održavanju konstantne valjajuće, vrlo zvrzlane ritmike dajući Fonu svu slobodu gitarskih kolaža, a kada se točno rezonira i analizira, sve je ovo maksimalno uštimano po akordima nimalo ne odstupajući od glazbenih parametara ujednačeno skladnih suzvučja harmonije. "Žoga joka" počinje kao standardni noise-rock s pletećim basovima i snažnim ritmičkim udarcima fluktirajući drugi dio aranžmana u eksperimentalniju sferu poput krautrocka Neu! ili Can dižući tendencije do 'driverskih' obligacija, ali onda od treće minute kreće breakovima ispunjen dio i odlazi ponovno u nepredvidljive gabarite math-rocka u kome ima ponešto mjesta i za de-kompozicijski faktor, pa čak i kraći abrazivniji kaos jer ionako jedna od naglašenijih scena jest izvikivanje 'neprebuliva' ('neprobojna', ako sam dobro shvatio), a sama fabula se odnosi na prikaz nogometne utakmice koja je ionako nepredvidljiva jer, lopta - žoga je okrogla. Čudnovata kompozitorska rješenja s mnogim zvučnim sugestijama ovdje će na dobar način prikazati i onaj raskošno talentiran duh Šarlo Akrobate, a pjesma se komotno mogže projicirati i u sportskim okvirima gdje je trijumf najvažniji, a ne ono 'važno je sudjelovati'. Fon i ekipa ne sudjeluju, oni se sportski bore 'naj vratar leti in leti'. Jasno, ovo je himna sporta i igre s loptom-žogom, ali čisto sumnjam da strastveni najvijači 'zmajčeka' ili bilo koje druge slovenske ekipe ovo razumiju. Pogotovu u smučanju, a možda bi tek mogli shvatiti poklonici hokeja na ledu, međutim, prava istina je pjesnička metafora.

Psihodelijom nakićen prvi dio "Sekundno lepilo" razvija se u moćan konglomerat post-punka najvrckavijih The Pop Group s galopirajuće vozećim basovima, a vrlo kratki tekst koji dolazi tek 30-tak sekundi prije same završnice finišira u moćnom punku, te je najžešći dio kompletnog albuma. Ih, šteta što traje ovako kratko. Posljednja "Soba 2x2" je potencijalan hit pun žive atmosfere, dakako egzistencijalne, s 3 bitne dionice: prvi je vrlo lijepi i privlačni alternativni melodični rock na pragovima "m b v" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=16044 zadnjeg, sasvim nezamjetnog i neprihvaćenog albuma My Bloody Valentine (nije shoegaze), drugi dio je prelazak u razmrdano-kaotični post-punk/ new-wave sa svime onime što je krasilo prve albume Talking Headsa i XTC, a Svojat su tu i dodali svoju progresivniju i eksperimentalniju viziju otkačenog Peter Gabriela sa čuvenog trećeg, djelomice i četvrtog albuma, a treća dionica se uočava kroz hipnotički trans učestalog ritma u zadnjih minutu i pol kojeg prati pozadinski fade-in nekog, hm, čudno izvedenog efekta poput trance DJ-a ili, još bolje rečeno, big-beat majstora The Chemical Brothers koji koriste repeticije za stvaranje mračnog klimaksa laganim podizanjem pozadinskog 'huka', a takve vrlo slične cake radili su i Primal Scream na onom čuvenom "Extrmntr" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=99 albumu.



Fonov ciktavo-hrapav visoki tenor u očajničko-lucidnom i piflerskom, a nikako nekom frajersko-mačoidnom izdanju, te njegova izvedba uglavnom kratkih i jasnih stihova doprinosi čitavom sadržaju kompletne cjeline od svega 31 minute. Pazite, David Byrne je imao sličnih vokalnih egzibicija, ali ne ovakvih kao što ih prezentira Fon. Sjećam se jako dobro da je na zagrebačkim koncertima sa Žoambom izazivao različite komentare da takav lik nije potreban, da ne umije pjevati, da se vrišti, dere i bespotrebno izgara za mikrofonom kad je dobio poneku dionicu pri tome svirajući saksofon. I da izgleda kao klošar s oblekom iz Crvenog Križa. Besmislice. Žoambo je jako dobro znao kakav se genije u njemu nalazi, a ako se pogleda dublje, niti Don Van Vliet (Captain Beefheart) nije bio pristalica 'najnovije mode', a napravio je na svega 3-4 najznačajnija albuma vitalno važne promjene u r'n'r-u koje u 70-im nisu bile prepoznate.



Ovdje obleka i image nisu toliko bitni, Bože moj, a kako tek izgledaju Tarantino i Lars von Trier premda se kicoški oblače u smokinge kada izlaze, kako je dovitljivo rekao David Košta iz benda Lice Mista/ Brižno Grilo, kad izlaze da se kurče i preseravaju na crvenom linoleumu? A njihovi filmovi izazivaju skandale i provokacije koje svi pozorno gledaju i tumače. Ovo je jedan vrlo sličan, moderan rock album napucan iznimno duhovitim idejama ništa manje ne odskakajući od kurentnog svjetskog razmišljanja suvremenog čovjeka koji nije rob pokondirenih, nobles tikvi. Glazbeno i lirski odskače u budućnost rocka gdje bi rockeri trebali pratiti tendencije i usavršavati ih izbjegavajući klišeje, a samo na taj način, kao što su Svojat na ovome albumu prikazali, avangarda i život rocka i dalje postoji. Samo dan ranije prije objave ove recenzije, gledao sam kompletan live-video streaming interview s Peđom Vraneševićem koji je rekao 'ja sam konceptualni umetnik, spadam u alternativu, ceo život sam bio u njoj, šta meni pod stare dane znači da postanem popularan. Bitno mi je da se izrazim umetnički'. Svojat su se ovdje potpuno izrazili umjetnički, umetnički, artistički, rockerski, punkerski, eksperimentalno, konceptualno, svirački uštimano do najsitnijih detalja: ovdje nema ama baš niti jedne sekunde 'praznog hoda'. Remek-djelo! Ovo će se slušati i razmatrati u narednih, najmanje 50-ak godina s opravdanim otklonom konzervativaca koji ama baš ništa ne shvaćaju, a misle da nisu konzervativni jer im ovakva provokacija ne 'sjeda'. Ovo je budućnost rocka - bas, gitara i bubnjevi uz sjajan lirsko-vokalni performans koji se može protegnuti i još na narednih 500 godina. Ovo je rock and roll, iščašen i drugačiji, uperen protiv dogmi i klasicizma. Za jedno najmanje 20-30 godina kada će se slušati ovaj album, ljudi će se pitati 'zakaj ovo nije bilo popularno'? Nije, srce moje, koje se nalaziš u debeloj budućnosti iskopavajući i genijalne Žoambo Žoet Workestrao albume, ovo je moderni punkersko-rockerski umjetnički krik ljudi iz zadnjih dana kad na Zemlji nije bilo korone koja je 2 metra ispod površine pospremila milijune ljudi.

Naslovi: 1.Ljubavbav, 2.Če sem natančnejši, 3.Spij zdaj!, 4.Žoga joka, 5.Sekundno lepilo, 6.Soba 2x2

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 28/01/2021