Ovi ekscentrični Makarani su prevalili 10 godina karijere, što kao ZLIN, Spiridon ili Nemoj Gustave, a možda ima još poneki frakcijski projekt. Od Zdene Franjića koji im je 2018. realizirao sjajan album "Vitoperenje" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28205 dobio sam krive informacije da im je to bio prvi album, eh, no, tek sada shvaćam da im bješe neki 11. po redu jer, kao što se vidi na njihovom youtube kanalu, ako je 2015. bio "5. album", znači da postoje i prva četiri koja su 'nevidljiva' jerbo nemaju bandcamp koji obično daje dobar uvid u autorsku diskografiju. "Vitoperenje" bješe post-punk/ noise s dekompozicijskim smicalicama, a kako nakon toga nisam ništa pratio od njih, ti bokca a naredaše još nekih desetak albuma i EP-ijeva, moja očekivanja su rezultirala razrogačenim očima, nevjericom i dakako, posvemašnim iznenađenjem. Ma ček', jel' to uopće isti bend, da nije neka druga banda istog imena ko' što ih ima u Berlinu, Jameriki i još kojekuda? Da, jeste, to će biti isti gang, samo ovdje svira posve drugačiju mjuzu - techno, trance, house i electro krautrock. I to nimalo loše. A sad, nisam imao vremena da se pozabavim kronologijom ove stilske i žanrovske metamorfoze, valjalo bi preslušavati album po album jer, ranije su djelovali da se stubokom otklanjaju od nekakvog potraživanja indie i hipstera, a ovdje, eh-uh-oh… Idu kontra, taman se prepustivši struji kurentnog clubbinga. Početak rikošetno baca krautrock u trance "Pisco dop" s minimalističkim frazama i programiranim sekvencama podigavši buru pred samom završnicom, a inače, ovaj puta su odreda instrumentalni elektronski komadi sabijeni u plesne pop formate između 3 i pol do 5 minuta izuzev posljednjeg "Pinus halapensis" od 8 minuta u Detroit techno maniru teških i tupih basova sa sporom repetativnom dinamikom. Nije da ovdje nema uzbuđenja i katarzi od natruha big beata "Chocolate wizard" koji komotno sjeda na styling čuvenih The Chemical Brothers, potom se prstohvatom osjećaju Kraftwerk i Eat Static u "Kanoće", da bi se uronilo i u acid-house lagane "Zebra" za chill-out raspoloženje, a prvi i jedini gitarski disonantan riff dolazi tek u petoj "Technorocker 2" u duetu sa sitnim staccato solažama. Drajverska "Put u Kizilkum" ima ponešto od braće Hartnoll, of course Orbital, pokazavši smisao za kompletan zvučni putopis vijugavim synth šarama.



Mekši dio je "Mohorovčićev diskontinuitet" blago osvajajući i kompleksniji teren melodije, pa se zašpila techno/ trance "Night shift" i tako se miš-maš giba 'up&down' ovaj nenadani izlet gotovo punih 50 minuta bez nekih uočljivije razabranih analogija. Mislim, ništ' ne smeta, samo ovo nije onaj moćan razarački stroj gitara, odnosno žica i palica. Previše je cool u stilizaciji da se jednostavno utopi u standardnim klišejima vrlo sličnog kataloga za partyjane.

Naslovi: 1.Pisco dop, 2.Chocolate wizard, 3.Kanoće, 4.Zebra, 5.Technorocker 2, 6.Put u Kizilkum, 7.Mohorovčićev diskontinuitet, 8.Night shift, 9.Bugran u noći, 10.Pinus halapensis

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/03/2024