Po prvi puta u posjetu eventu u friško preseljenoj Glazbenoj Kući na zagrebačkom Velesajmu (paviljon 6, tak mi je rečeno) s pravom se može reći da kao prostor nastavlja funkciju starog originala, klubića sa savskog nasipa odakle se čitava aktivnost sada stacionirala, pa vjerojatno i s nekim novijim afinitetima. To je sada zdanje simpatičnog rockerskog puba sa zidanim šankom na kome visi mali milion namotanih kablova u mračnijem dekoru oivičenom crnim debelim zavjesama s obzirom da je čeoni dio s ulaza montirana nadstrešnica pod nekim kutom od cirka 30º pa se stvara dojam, kada ste unutra, da je dio nekog visokog potkrovlja. Inače, atmosfera je simpatična, opuštajuća, gdje primjerice već i nekoliko ljudi ostavlja utisak popunjenosti: tu je nekoliko okruglih barskih stolova i visokih stolica, jedan improvizirani separe, dvosjed i pregrađeni prostor poput drugog šanka između, recimo kuhinje, blagovaonice i dnevnog boravka. Sveskupa vrlo domaće, onomad ko' da ste doma kod kuće uz nešto intimnije, prigušeno i zagasitije svijetlo 'tananijeg' light-showa koje nažalost, ako snimate video čini onu nepriželjenu vizuru darkeraja. Shodno samom interijeru, akustika i zvuk su vrlo dobri, uostalom tu radi ekipa koja se full kuži u rock, gitare, distorzije i ostalo, pa im nije potrebno pojašnjavati da su beton, staklo i goli zidovi vitalni neprijateljski problem dobrog zvuka. Također valja napomenuti da je ton majstor imao solidnu DJ set listu koju je vrtio prije i poslije svirke, ono, nije naporna, ne gnjavi i ne iritira, a nije niti preglasna: može se fino razgovarati bez paranja ušiju.



Kako smo došli zbog Donkey Hot, prvo je valjalo pogledati i poslušati predgrupu, zanimljiv zagrebački bend FUZZ MIHI & THE FUZZLINGS koji je, nema tako davno, koncem 2022. objavio debi album "Acceptance". Ustvari, album je većinom kantautorski rad gitariste i vokaliste Fuzz Mihija, a za potrebe žive svirke ima kompletnu postavu s još jednom gitarom (Nathaniel "Nath" Pešun), bubnjarem (Ivor Kos - 'Ivor u šumi') i odličnim basistom (Ian Gnand). Slušajući ih s bandcamp stranice fuzzmihi.bandcamp.com/ utisak jest da se naginje ka punku, međutim uživo je to zvučalo kao tvrdi rock.



Kombiniraju se tekstovi na engleskom i hrvatskom sa satiričnim obzorom, duhovitim štosevima i vedrim impresijama, ono, nema angažiranih i nekih suviše ozbiljnih, intelektualnih referenca, a Fuzz Mihi je prilično sposoban komunikator s publikom koje doduše i nije bilo u nekom osobitom broju (otprilike dvadesetak duša); uočljivo se pripremio za sve takve situacije ostvarivši spontanost i nenametljivost, a da ipak uspostavi feedback i zainteresira prisutne za svoj rad upravo zbog te pripremljene 'spike'. Znate, meni su dozlogrdili oni bendovi koji skoro ama baš ništa ne pričaju, čak ne kažu niti hvala, a niti se ne predstave, pogotovo novi o kojima se tek nešto ili ništa ne zna. Drugo su oni veliki sa sijaset dobro znanih performansa čiji nastupi su sami po sebi svečanost zbog poznatih ili priželjkivanih očekivanja.



Svirka im je čvrsta s puno gitarskih intervencija od hard-rocka, bluesa do punka, imaju i nekoliko laganijih tema (između ostalih priloženu "Miriam"), koji puta su skloni i improvizacijama ulazeći u kompleksniji rock, a čitav pristup nema nikakvih bitnijih oscilacija. Koncizni su u standardima i klasicizmu, to im je jedna od sintagmi što može doseći stagnaciju bez vidljivog napretka unatoč nekim zvrkastim pjesmama poput "Dubine Trešnjevke", brzog punka "Cat punk" ili obradi "Dva Bracanina". Za prvi susret s njima, ovo nije bilo loše, ali manjka 'ono nešto' što bi me privuklo i na sljedeći nastup.



U međuvremenu se GK solidno popunila, možda je lokacija još uvijek slabije znana; da na glavnom ulazu 'Jug' nije bilo portira koji nas je uputio, teško da bi smo je uopće samo tako našli jer nigdje nema nekog putokaza-vodiča-navigatora kamo krenuti među onim ogromnim hangarima. I subotnja noć je bila dost hladna, iskreno govoreći, da se nisam upoznao s Vilijem na onom otkačenom interviewu www.terapija.net/interwju.asp?ID=32066, stvarno nisam siguran bi li se odvažio napustiti topli stan sa svojom Grozdanom, ha-ha-ha, bez grijanja, ali to je druga priča socijalnog punk-rock preživljavanja.



Vili Gobac je, prije svega, izniman showman kojeg morate vidjeti pošto-poto, a tek onda manifestirati vlasite kritike. Nimalo ne bježi od slavnog oca, u mnogim stvarima i gegovima je pljunuti on, od imagea koji je malčice nešto drugačiji (moja bolja polovica mi kaže da je puno ljepši od oca), do satire i neobaveznog punk-rock angažmana, nevjerojatno duhovit, zabavan, poetičan i sasvim slobodan u pristupu, a k tome i trijezan otkačenjak, ono kak' se kaže, prirodnom selekcijom pozitivno udaren u glavu da mu ne treba niti pivo, niti bilo kakav drugi alkaloidni stimulans, ako idemo brojiti kromosome, krvna zrnca i psihijatrijskim metodama analizirati karakter prirodnog luđaka koji ima otvoren horizont genijalca. Kažem vam, jebeni je rock showman spreman za velike pozornice, klubove i open-air festivale, može dići mrtve iz groba svojom adrenalinskom rock etikom da je puno toga dozvoljeno pola stoljeća nakon Iggy Popa, kak' sam prastari stari iguana star na zadnjem, friškom albumu "Every Loser" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31979 (2023) kaže 'ja sam super momak bez majice', nije, eh, trebate vidjeti Vilija u ovim kasnim 20-im godina života što je frcanje s punom energijom bez šake vitamina prije koncerta, a to je mladost koju žilavi Iggy stalno projicira za zadnje novce u životu, pobogu, šta će mu? Daj novac mladima...I dovoljno iskvarnim da ga potroše za najbolje stvari...





Jasno je, DONKEY HOT kao bend još nemaju točno ciljanu publiku, ali idu ruku pod ruku sa svim glavnim lučonošama žestokog rock and rolla i punka, imaju smisao i priču da to što rade mora biti prije svega zabavno od A do Ž. I tu se zaljubiš otprve ili otkantaš, jer kod njih nema kompromisa, doduše ima u nekim laganijim pjesmama što aludiraju na Psihomodo Pop, onim ranijim singlovima "Čuzuki" i "Kineski restorani" s kojima ostvaruju određeni feedback, ali samo za predah, tek toliko, da se gitarist Burek i odličan bubnjar (Ivan Tukić, valjda?) nakratko oslobode presinga. Uzmimo to tako, otprilike, no imaju ogromnu količinu energije kojom frcaju, mogli bi nekoliko sati urnebesno nabijati, to nema sumnje u zabavu punu kreacije, neosporno su momentalno najbolji i najzabavniji živi hrvatski r'n'r bend u svim aspektima. Nisu Katarina, nisu Kičma, Partibrejkersi, Psihomodo, Majke, Let 3... Sve ono što veže te velike bendove, ima Donkey Hot - fantastičan scenski nastup i svirku. Pretjerano bi bilo reći da je ovo budućnost hrvatskog rocka, ali pričekajmo. Čuo sam im debi album, sasvim slučajno i dobronamjerno jer svi rock kritičari imaju uglavnom pogrešna razmišljanja o sinu velike rock zvijezde. Ove večeri je Vili pokazao da je bolji od oca, samo je šteta što mu stari nije došao na ovaj odličan koncert, isto kao i mnogo ljudi kojima je Psihomodo Pop 'nešto bitno' u životu. Ja Vilija uopće ne gledam s te strane: doduše nije mnogo drugačiji, zabavan je i fantastičan, još uvijek su demo bend pun praskavog adrenalina i one spontanosti kakvu nećete naći u Iggyiju, Ramonsima, Psihomodu, Green Day, možda u pojedinim sekvencama, nije bitno, za analizu i moj ključni zaključak da je ovo trenutno najbolji punk-rock show kojeg za ubuduće ne valja propuštati. A kako je kasnije odmicao tijek nastupa, Vili je redom skidao prvo jaknu, pa košulju i na koncu ostao 'super momak bez majice' pokazavši atletski oblikovano tijelo, te neprijeporno manipulirao publikom kako god ga volja od paljenja upaljača i bljeskalica na mobitelima, imperativa da svi moraju čučnuti pa se vinuti u zrak i skakati, skandirati, ponavljati neke kraće stihove i refrene. Izveli su nekih 15-ak pjesama, mislim da su nadolazeći debi album izveli u cjelosti plus još nekoliko starijih stvari. Hit "Mama care" je bio pred samim krajem nastupa. Ja sam mulac zaboravio izbrisati hard-disc na kameri, pa nisam uspio snimiti drugu polovicu koncerta, jbga. Biti će next time kada se svi pozivate da pogledate ovaj punk-rock spektakl. Nećete požaliti.

horvi // 14/02/2023