Ponekad se znam najezit kada od kolega očekujem ono stanovito 'nešto' kao što je koncertni raport jerbo konkretno ove Makarane nisam imao prilike gledati uživo, a već su nekoliko puta nastupali u Zagrebu. Eh, da... i onda u raportu dobijem 2-3 rečenice o njima koje ništa bitno ne opisuju, tek toliko samo da se spomenu, niti jednu sliku, već 3 stranice o headlineru s desetak fotosa, a to mi, iskreno govoreći para srce. Šoto bi se kazlo' baš se i nisam pomogao od informacija s lica mjesta, a vrlo su bitne i važne budući da su na sjajnom debiju "Krik" pokazali strahoviti talent i potencijal. Usput, krivo se navodi da je album objavljen za Slušaj najglasnije 2014. godine. Nije. Koncem 2014. je objavljen na njihovoj bandcamp stranici, a Zdena ga je realizirao kao cd u 2-3 mjesecu 2015. Od tada se mnogo očekivalo od njih, imali su svirke s Repetitor i zaista im je odlično krenulo, no tu se desio nes(p)retni drugi album "Čovjek monstrum" (2017) očito potaknut slavnim Beograđanima: upali su u zamku energičnog post-punka i poprilično se smadrljali na takvom terenu izgubivši dobar dio kreativnog nadahnuća prikazanog na debiju, pa ga nisam imao volje secirati recenzijom. Čak sam smatrao da je Spiridon rekao svoje i da će se možebitno pretvoriti u instant preparat koji ide samo na čiste zicere za koncertne nastupe ovakvog tipa gdje gro publike niti ne konta šta pjesma kaže već je bitna doza energije koja da zapali masu 'mora na nešto popularno podsjećati'. E, tada je to 'dobar' bend što zvuči tako i tako poput ovih i onih, a ja tome ne pridajem osobitu važnost jer ionako ima isuviše kopija sveckih žvaka, mrtvih heroja i šablonski proračunatih Bregovića što pucaju samo penale, te poput Messija i Ronalda čekaju ispred gola da zakotrljaju balun u mrižu. Takvi se ne bi potrudili nešto više. I onda se desi ovakav album "Nadiru" koji je, vrlo interesantno, snimljen još 2018. pod nazivom "22", no bend nije znao što bi točno s njime sve dok nije nastupila nesretna pandemija u proljeće 2020. A k tome, iste godine frakcija ZLIN (Zamišljeni likovi i nepravda) je realizirala daleko moćniji album "Vitoperenje" (Slušaj najglasnije, 2018) s kojim su potpuno zasjenili "Čovjeka monstruma". Elem, za razliku od energičnog, ali lirski, kompozitorski i dinamički neuvjerljivog prethodnika, ovdje je jedno sasvim drugačije slovo i ton podignuto visoko na pijedestal ponajboljih i najoriginalnijih domaćih radova ove decenije, mada često možete pročitati takva mišljenja glazbenih kritičara u posljednjih 20-ak godina. Prije svega što uopće predstavljaju ti pojmovi najbolji i najoriginalniji? Duga priča, no skraćeno: autor je dao sve od sebe da ne nalikuje na ništa znano njemu i drugima, da je svoje idole i uzore ostavio po strani i da se svojski potrudio iskazati svojim djelom adekvatnu umjetničku koncepciju koja ima društvenu i kultorološku, kako težinu, tako i vrijednost.



Devet pjesama u 39 minuta pršti raznolikošću s evidentnom sviračkom inovacijom naglašenih atmosfera iz kojih se izbacio klasičan riff i pristupilo istraživačkim afinitetima; u kraćim crtama pojašnjeno - čvrsto kompaktna ritam sekcija sa slobodnom gitarskom vožnjom. Gitara Zvonimira Sokola je ovdje posve drugačijih performansa: neuravnoteženih i fleksibilno uređenih od pjesme do pjesme u kojima nema pravila bilo da se radi o iskrzanim shufflovima, kraćim noise-slide potezima, škriputavim rašpanjima sve do akustičnih staccata u pjesmi "Neba konac". Novina su i synth harme u pozadini prve "Marama" i završne "Mirno spavaj", te nadosnimljene vokalne prateće arije u izabranom singlu "Kao da" čime se dobila melodijska punoća za opskuran instrumentarij od četiri vitalna elementa - bas, glas (Martin Brbić), bubanj (Dario Dodig) i gitaru plus dva gosta (Matko i Kleško).



Prednost ovakve šture postave je komplementarnost u kojoj i praznina ima svoju ulogu baš kao i u specifičnim post-punk gabaritima premda se ovdje žanrovski podosta radilo na otklonu od klasicizma poput primjerice prvih albuma Public Image Ltd., The Pop Group, Bauhaus ili A Certain Ratio koji su odreda neujednačeni i neuravnoteženi, takoreći gotovo bez pravilnika o redu vožnje, a tu je još jedan bitan faktor Spiridonaca u igri: teško prohodna eksperimentalizacija im se kompresirala u međuigre koje samo ovakva ekipa što se konta na račun višegodišnje svirke može iskoristiti za stvaranje novog segmenta, do sada vrlo rijetkog na našim relacijama. Sličan pristup svirci i kompoziciji imali su Legen početkom 90-ih prije nego li su objavili previše technom i elektronikom napumpan debi "Paunov ples", a desetak godina ranije i Sexa u svojim mračnim fazama prije noisea.

Metaforičke lirske složenice su sjajan libreto konceptualne naravi o degutantnom društvenom i socijalnom poretku s povremenim bijegom u distopiju i apokaliptičnost poput "Objektivan stroj" ('izumljen je objektivan stroj.../ svi će znati za koga glasat, za koji klub navijat, koje nacije poštivat.../ svaki se problem rješava u trenu, nema pravnih procesa, advokata, sudaca...') ili pak obzor na stari ruski realizam Dostojevskoga koji je još uvijek i nakon 150 godina aktualan u temi "Sonja" ('majka ti je umrla, otac će ti uskoro jer se opet napio/ i pomajka je gotova/ što je s braćom, sestrama/ pitaj Raskoljnikova šta je bolje - Sibir ili prostitucija'). Jasno, kao i na sjajnom debiju poetika je kroz mračan rakurs sofisticirana kritička satira, koji puta i maglovito zagonetna baš poput samog naziva albuma. Ima se u njoj štošta zakoprcati od egzistencijalnih poteškoća, malograđanštine, mizantropije, rasističkog kriticizma, duhovite personifikacije, općenitog debilizma sve do haiku politikanstva i ironije bez banalizacija, punkerskih busanja ili prgavo revoltirane taštine. Vrlo odmjereno, duhovito, pa čak i komično na trenutke koji se pronalaze između redaka pojedinih alegoričnih stihova, ali u principu prilično morbidno u konceptu koji daje mnogo prostora za individualnu analizu svakom slušatelju ponaosob.

Naslovi: 1.Marama, 2.Objektivan stroj, 3.Kao da, 4.Neba konac, 5.Upali to, 6.Pojeli ga crvi, 7.Sonja, 8.Čelija, 9.Mirno spavaj

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/11/2020