U vrlo kratkom vremenu od objavljivanja odličnog prvijenca uživo, te serije osebujnih koncerata, band zapinje za oko ljudi iz Warner Brothersa koji im nude ugovor u kojem stoji da band ima potpunu kontrolu nad imageom, glazbom, idejnim rješenjem omota i svime što ulazi u protokol sklapanja ugovora diskografske tvrtke s glazbenicima kojima su gotovo dozvoljene sve autorske slobode. Bez obzira na njihov dotadašnji underground rejting, band ponukan sličnim iskustvima izvođača poput R.E.M. ili Sonic Youth koji su iz otprilike gotovo identičnih pozicija potpisali za velike koncerne, sastav pristaje na ponuđenu šansu. Prvi Warnerov potez bila je kompilacija "Scream" na kojoj se pronašao dio odličnog prvijenca uživo, a potom i objavljivanje prvog studijskog albuma "Nothing Shocking". Radi se o neobičnom spoju nekih tradicijskih ostavština rock and rolla (blues, rhytm'n'blues, hard -rock) sa tadašnjim aktualnim glazbenim sferama (debeli post-punk izraz, gothic, ostaci new wavea), te kombinatorike plesnog funka, dance rock-stila, metala i djelomično hard-corea bez prevelikog zadiranja u banalizaciju izraza. Od niza sjajnih glazbenih rješenja koja su prikazala vješti spoj brzog i laganog r'n'r svjetonazora, izdvojila se vulgarnost pjesama "Jane says", "Pigs in zen" (koje se nalaze i na prvom albumu), te "Ted just admit it" o serijskom ubojici Teddy Bundyu koji je potresao vijesti crne američke kronike. Apsolutna sloboda koju je potpisao sam Warner omogućila je bandu potpuno odriješene ruke tako da je album sadržavao Perryeve opsesije seksom, perverzijama i različitim neobičnim nastranostima. Sama ploča podijeljena je na dvije cjeline - plesnu, bržu stranu i laganiju, psihodeličniju stranu (još nije bio običaj raditi cd album), te je time potpuno prikazao koncept banda koji umije baratati sa krajnostima r'n'r-a. No, sav prikazani sadržaj albuma možda čak nikoga ne bi osobito ponukao na negativnu reakciju da nije bilo vrlo provokativnog omota na kojem su obnažene sijamske blizanke u stolici za ljuljanje sa Perryevim licem i plamenom iznad glave. Omot je izazvao brojne polemike američkih kršćanskih moralista, tako da je ploča nedugo nakon izdavanja mora biti uvijena u crni papir. No, najveću buku doživjela je spomenuta pjesma "Ted just admit it" zbog koje se pobunila evangelistička crkva smatrajući da se radi o provokaciji na račun morala i religijskih zakona. Sam Perry je tih dana bio potpuno zbunjen raspletom događaja jer je dotični ubojica Tedd priznao ubojstva onog jutra kada je bio smaknut. Smatrao je da su se događaji toliko zakomplicirali da će sam Tedd pobjeći s pogubljenja i ubiti ga. Perry je izjavio da je način na koji je dotični Tedd bio sposoban mijenjati karakter bio sličan David Bowieu i to ga je u stvari najviše potaklo da napravi pjesmu o njemu. Izjavio je da "Bog zna koliko je ljudi Bowie izmasakrirao u svojim pjesmama, pa zašto bih onda ja bio nešto kriv ako sam opisao život jednog ubojice." No, album je i dalje doživljavao cenzure. Prvo je video spot za pjesmu "Mountain song" bio zabranjen na MTV jer je prikazivao "bludnu golotinju", u stvari običnu šalu u kojoj se međusobno ljube članovi banda, a potom je uslijedila i tužba jednog od vodećih ljudi iz Warnera, Gary Kurfista koji je zatražio raskid ugovora jer je band ozbiljno ugrozio dopuštena načela potpisanog ugovora. Budući da je samom bandu bilo itekako važno da se prije svega dokaže pred publikom, turneja koja je obuhvatila ogromnih, za tada još uvijek mali rock band, 125 nastupa, Jane's Addiction održava nevjerojatnu cjelinu izuzetnih koncerata koji se smatraju najboljim u njihovoj karijeri. Ponukani bijesom i nezadovoljstvom svime što se događalo oko cenzuriranja albuma, band je dobio nevjerojatna krila, a novinski izvještaji su počeli poprimati gotovo nevjerojatne dimenzije proglašavajući ih najboljim rock bandom, zvijezdama undergrounda i pobjednicima nad mainstreamom koji se pretvorio u prvorazredni rock spektakl. Sva moguća kritičarska elita se svalila na tumačenje njihova dva albuma i koncerte. Zahvaljujući tome postali su zvijezdama premda nisu imali niti singl, niti album na top 20 u Americi. Perryeve slike su se počele objavljivati u magazinima, a pjesme su počele izlaziti iz okvira do tada skučenih granica independent američkog rocka na plesne disco podije. I premda su se stvari počele odvijati više nego odlično, na turneji je Perry uslijed urnebesnog scenskog ludila slomio 5-6 rebara i hrskavicu u gležnju, a tužba koju je protiv banda vodio Kurfist konačno je dobila svoju završnu presudu. Band je izgubio parnicu, a između ostalog jedna od optužnica bila je i nemogućnost rada diskografske firme Warner sa bandom zbog neprekidnog drogiranja, pijančevanja i neprimjerenog ponašanja. Priče koje su kolale govore o Perryevom razbludnom i raskalašenom životu tako da je jednom prilikom nakon nekog urnebesnog koncerta u kuću u kojoj je živio doveo dvadesetak mladića i djevojaka s kojima se danima provodio do besvijesti uz seks i ogromne količine stimulansa. Niti on, niti ostali članovi banda zaista nisu poštivali ugovor, te premda su izgubili sud i morali platiti ogromnu odštetu Warneru, postali su još ortodoksniji i tvrdokorniji. Čak niti ogromna novčana kazna ih nije opametila, dapače, Perry je postao još luđi i bizarniji, nastavio je s pijančevanjem i drogiranjem, da bi na kraju kolapsirao, pao u komu i zajedno s Navarrom završio u Beverly Hills centru za odvikavanje od teških droga. Mediji su pomno pratili događaje tako da su Jane's Addiction u svega nekoliko mjeseci podigli ogromnu halabuku koja je jedino usporediva s aferama koje je prouzrokovao Iggy Pop , Keith Richards iz Stonesa ili s poznatim skandalima koji su bili vezani uz Sex Pistols. Za te dane Perry će kasnije reći: "Tada nitko od nas nije bio anđeo, no kada sam bio na rubu smrti morao sam tražiti pomoć prijatelja. Gdje je tada bio naš jebeni menadžer koji nas je samo iskorištavao?"

horvi // 09/07/2004