U eri ljigavog američko-britanskog pomodarstva sredinom osamdesetih na glazbenoj sceni kada su i najznačajniji izvođači objavljivali sumnjive komercijalne ploče koje su pomalo zaudarale na jeftin trik (Simple Minds - "Once Upon A Time", The Rolling Stones - "Dirty Work", U2 - "The Joshua Tree", Peter Gabriel - "So", David Bowie - "Never Let Me Down", Iggy Pop - "Blah, Blah, Blah"), a nove zvijezde stizale iz kolaboracije čistog mainstreama s različitim frakcijama rocka i popa (Curiosity Killed The Cat, Level 42, Go West, Cutting Crew, Mr. Mister, Crowded House, Bon Jovi, Europe…), rađala se u američkom undergrounudu čvrsta snaga gotovo jednake vrijednosti kao i u slučaju punka i new wavea u periodu 1977 - 1981. Imena koja su činila jezgro novog američkog zvuka bila su prije svega R.E.M., Sonic Youth, Pixies, Dinosaur Jr. Husker Du, Butthole Surfers, The Cramps…, a njima se priključio i ovaj čudnovati band Jane's Addiction ovim prvim albumom. Već sam pogled na vrh komercijalne glazbene scene tog razdoblja kada su najprodavanije albume imali Madonna, Cyndi Lauper, Simply Red, Lionel Richie, Chris De Burgh, Whitney Houston, Queen i Genesis dovoljno govori o tome da se valjana protuteža ovako jadnom mainstreamu morala pronaći u alternativnom aspektu.
Jane's Addiction su nastali u vrijeme upravo ovakvog bljutavog serijskog štancanja komercijalnih ploča, u ljeto 1986. kada se čudnovati pjesnik i vlasnik izuzetnog vokala Perry Farrell doselio iz New Yorka u Los Angeles. Već tada je stekao kultni status u američkim underground sferama kao neobična vizualna ličnost koja je svojim bizarnim imageom ismijavala ikone make - upa, prije svega David Bowiea, Boy Georga i Roberta Smitha. Perry je nosio dužu ofarbanu kosu koju je često vezivao u niz nehajno ispletenih dreadlocks pletenica koje je povezivao najobičnijom žicom, u nosu je imao ogromnu naušnicu, te je obožavao sjenila za oči, ruževe za usne i čudnovatu garderobu koja je bila sadržana od kombinacije kože, tekstila, zakovica, marama, različitih naočala, resica, šarenih boja i najneobičnije obuće. Njegova sama pojava govorila je da iza ovakvog imagea mora stajati i određena ideologija, pa je shodno tome godinama pisao različite neobične lirske umotvorine o bizarnim događajima - ubojstvima, promjenama ljudskog karaktera, seksualnim opsesijama, perverzijama, strahovima… Zbog toga je prozvan "Baudelaire of american rock" i stekao golemo poštovanje unutar uskih independent okvira američkog rocka. Njegov sam život svodio se na stari sistem "sex'n'drugs'n'r'n'r" - živio je u kući s krugom istomišljenika koji su tvorili jednu verziju hippy komune, no njihov svjetonazor je bio sasvim drugačijeg karaktera. U podrumu kuće nalazila se garaža koja je služila za probe tada još neoformljenog banda. Često se događalo da netko od ekipe zaglavi na nekom privatnom tulumu i dovede nova lica u kuću, tako da se znalo dogoditi da kuća ima i po dvadesetak stanara. Zahvaljujući neobičnim Perryevim osobinama i samom imageu, uspio je pridobiti povjerenje gitarista Dave Navarra i bubnjara Steven Perkinsa koji su tih godina drndali speed metal po bandovima kojih je bilo enormno mnogo po L.A.-u, dok je basist Eric A. stigao iz sfera hard-core/punk voda. U vrlo kratkom vremenu sva četvorica su shvatili da se radi o neobičnoj kombinaciji različitih struja koje mogu oblikovati u zajednički nazivnik pa počinju s komponiranjem vlastitog materijala u kome je lirski dio preuzeo Perry. Svima njima je zajednički bio mahniti stav prema rocku - sumanitost, ludilo, šašava zabava i što bizarniji pogled na svijet. O tim danima Perry je govorio da je život u ovakvoj zajednici uvijek urodio originalnim idejama. Jednog dana u kući se pojavila djevojka imenom Jane koja je spavala u sobi pored njegove i on je odlučio da je pozove na neki tulum. Kada je otvorio vrata njezine sobe ona je plesala s ručnikom na glavi pored ogledala što se Perryu neobično dopalo jer je potpuno dočaravala sav šarm svjetonazora koji je on imao, te je odlučio da po njoj nazove grupu. Band je svoje prve nastupe imao po malim i neuglednim klubovima koji su bili utočište brojnih heavy metal sastava, pa je shodno tome i njihova prva publika bila uglavnom orijentirana na različite frakcije trasha, speeda, deatha i grind-core metala premda je band imao sasvim drugačiji zvučni izraz. Nakon svega nekoliko mjeseci uspjeli su zapeti za oko vlasniku legendarnog kluba Screan na Sunset Stripu koji ih je pozvao da održe nastup. Osobina Screana je bila u tome što je to bio jedan od rijetkih klubova u L.A. koji je zadovoljavao kriterije undergrounda i komercijalnog uspjeha, a izvođače je odabirao isključivo po kreativnosti a ne po uspješnosti. Prvi nastup Jane's Addiction je bio toliko snažan i upečatljiv da je na vlasnika Screana ostavio duboki dojam, te ih je redovito pozivao na svirku kada god bi napravili nekoliko novih kompozicija. Ubrzo su se počeli osjećati kao kućni band Screana, a publici svakako nije moglo promaći njihovo ime, te se počinje širiti priča o čudnom i bizarnom sastavu koji je izmiješao image Boy Georgea, Bowiea, Nine Hagen i Sigue Sigue Sputnik s neobičnom glazbom punom psihodelije, plesa, funka, metala i hard corea. Svirajući gotovo svakog mjeseca u Screanu, primijetili su ih momci iz male nezavisne firme Triple X koji su im prijateljski ponudili mogućnost za objavljivanje albuma. Pošto Triple X nije imao nikakav studio, a band nikakva sredstva da se sam financira, te nitko nije bio zainteresiran da im materijalno sponzorira troškove snimanja, odlučeno je da taj album može biti snimljen jedino na nekom koncertu. Te sezone su održali cijeli niz nastupa po L.A. klubovima koje su redovito snimali, te su kao najbolji koncertni rad izdvojili nastup u klubu Roxy čiji je zapis stavljen na album. Radi se o 8 autorskih i 2 cover kompozicije ("Rock and roll " Velvet Underground i "Sympathy for the devil" The Rolling Stones) koje su prikazale sav neobičan šarm banda koji je kroz izraz spojio rock, funk, blues, hard - rock, psihodeliju, lagane balade i neobične eksperimente u kojima prednjači Navarrova osebujna gitara. Spojivši korijenski rhythm'n'blues sa karizmatičnim Perryevim vokalom i čvrstom autentičnom izvedbom, nastale su čudnovate pjesme pune lucidnih tekstova. Glavna osobina izraza je dizanje i spuštanje tempa, te domišljati aranžmani koji izmjenjuju glazbene i lirske obrasce u obostranu korist. Ploča shodno tome izmjenjuje brze i lagane kompozicije koje variraju od tempa usporenog, gotovo melodijski ambijentalnog tempa do plesnog i brzog hard - corea. U brzim kompozicijama "Trip away" ili "1%" primjetni su ritmički funk utjecaji Gang Of Four (posebno albuma "Solid Gold", 1981.) u kojima se izmjenjuju furiozne gitarske bravure poznate iz obrazaca speed- metala, te uplivi u izmjene laganih psihodeličnih dijelova sa brzim ritmovima koji vuku ka hard coreu. Naslov "Whores" podsjeća na čvrsti blues/hard rock stil Led Zeppelina i Blue Oyster Cult u kome vodeću riječ nose gitarske metal solo dionice i laganiji Perryev echo vokal s brojnim izvikivanjima samoglasnika "a-e-o". Pjesma "Pigs in zen" se odlikuje neobičnom lirskom dramatikom zbog koje će se band kasnije naći na meti evangelističke crkve zbog bizarnog teksta. U glazbenom pogledu riječ je o blues-rocku slojevite melodije s izmjenama sjajnih gitarskih solo dionica, dok naslov "My time" oživljava vrijeme prvih radova Stonesa - usna harmonika, akustična gitara, tambourin, pop melodija - sve u jednostavnom izrazu u kojem nema ludila. (slične pjesme uraditi će RHCP na albumima "Californication" i "By The Way"). Najnježniji i romantični dio zapisa čini pjesma "I would for you", balada koja je protkana ljubavnim emocijama koje se guše pod pritiskom socijalnog statusa i ekonomsko-političke situacije, a opisana je kroz glazbeni spoj samo dva instrumenta - gitare i klavijatura uz prisustvo jednostavne melodije i Perryevih vokala koji nestaju u fade-outu. "Jane says" je još jedan jam session, ovaj puta u pratnji basa, akustične gitare i kongi, no fini glazbeni "unplugged" ugođaj Perry je namjerno ocrtao još jednim bizarnim tekstom koji će dići ogromnu prašinu zbog vrijeđanja moralnih predrasuda religijskih i društvenih normi. Obrade Velveta i Stonesa sadrže sav originalni ritmičko-zvučni naboj u kojem je namjerno prikazan šuplji akustično/električni zvuk (bez bas gitare) s ponovno odličnim gitarskim solo dionicama koje su zvučno protkane kroz različite efekte i završni psihodelični endgame. Najneobičnija kompozicija je posljednji broj "Chip away" u kojem je prisutan izuzetno bogati indijanski tribal ritam, Perryevi vokali u echu i eksperimentalni psihodelični zvuci gitare, tako da ovaj sklop čini potpuno ispunjenih 3 minuta pravog undergrounda.
Ploča je objavljena u vrlo malom tiražu i na samom startu kada je stavljena u prodaju prošla je gotovo nezapaženo, no nakon serije fantastičnih koncerata po Americi koji su uključivali mahnito scensko ludilo na pragovima legendi poput Stooges, Pistolsa, The Birthday Party, Gang Of Four, Butthole Surfers i sličnih scensko upečatljivih imena, Jane's Addiction počinje nositi glas rodonačelnika novog žanra koji fuzijski isprepliće do tada sukobljene strane punkera, rockera, metalaca i crnog funka u jedan osebujan stil koji će kasnije eksplodirati kao crossover utjelovljen u imenima poput Bad Brains, Faith No More, Red Hot Chilli Peppers (koji su već tada imali dva šašava funky rock rap albuma), Primus, Ugly Kid Joe, Infectious Grooves i sličnih inačica ovog nikad imenovanog žanra koji je sjedinio sve i svašta te istovremeno dopuštao potpunu kreativnu slobodu.

horvi // 09/07/2004