Biti takva zvijezda alternativne rock scene poput Perry Farrella, a na kapaljku isporučivati albume sa sve većim vremenskim razmakom, pa makar mu ovo bio pravi 'drugi' solo, uistinu je premršavo. Koliko dugo nije bio aktivan? Još tamo otkako su Jane's Addiction objavili "The Great Escape Artist" koncem 2011., znači 7 i pol godina. Ali, dakako, bitan je onaj njegov učinak frontmena u šokantnoj fazi ključne druge polovice 80-ih kad je s matičnim bendom ostvario vrh vrhova i lagodno se šetao na toj slavi s Porno For Pyros (i Satellite Party) povremeno ga okupljajući kad je trebalo posegnuti friške love jer festival Lallapalooza nije imao redovite periode održavanja. I nikad nije održan u našim ili bliskijim krajevima, a bio je skoro posvuda - u Brazlu, Berlinu, Južnoj Africi, Švedskoj, Izraelu... Balkan je zaboravio, a nastupao je u Ljubljani 26.III 1991. kao totalno priznat alternativan bend što se potom raspao zbog ovisnosti. Ali, dobro, ne treba biti prestrog, on je oduvijek bio samo specifičan rock zabavljač i zajebant svoje vrste tražeći adekvatnu šansu u show-bizu da se izdvoji od ostatka Los Angelesa po čemu je i značajan kao alternativac što je preživio mnoštvo brodoloma, razvoda, bankrota, tragedija, overdosea i smrti svojih kolega i njihove okoline. Za ovaj album koji iznosi svega pola sata okupio je stare frendove iz Soundgarden, Jane's Addiction, Foo Fighters, pa Elliot Eastona (The Cars) Tommy Lee-ja (Motley Crue), svoju suprugu Etty Lau Farrell, producenta Tony Viscontija (najznačajniji po radu s Bowiem) i odlučio napraviti priču koja će svijetu demistificirati iskustvo Las Vegasom 21. stoljeća u kome se po ulicama hoda kao u nekom mondenom azijatskom kvartu. Junkie priča s art-rock aspekta... Dobra ideja, samo je česti problem ovog albuma što Perry sa svojih 60 godina na plećima gubi fokus od pjesme do pjesme pokušavajući i dalje ostati relativno mlad i vitalan nametanjem zastrašujuće mučnih opservacija pomiješanih s prividnom uzbudljivošću najzamamnijeg grada na svijetu, barem onako kako tvrdi američka filmska industrija i njihovi mediji. A zna se, to odavno više nije tako i Las Vegas više nije toliko dramatičan grad kao u 50-im ili 60-im godinama 20. stoljeća. Imajući to na umu, vrtoglavom snagom se obara sukladna slava izblijedjela u zadnja dva desetljeća koja se pokušavala povratiti mnogim zafrkantskim filmovima, a ovdje se možemo prisjetiti "Fear and Loathing in Las Vegas" s Johnny Deppom i Benicio del Torom iz 1998. kad su totalno izdrogirani šetali po kockarnicama (jel' ste primijetili tko je bio onaj plavi dugokosi momak što ih je stopirao u pustinji i pobjegao iz kabrioleta? - Tobey Maguire - Spiderman). Tada je to još bilo zanimljivo prije onog kobnog 11.IX 2001. kad se USA dokazala koliko je slabašna i više joj nitko nije vjerovao. Ili joj se manje vjerovalo. A sada, nakon 19 godina, malo tko joj više išta vjeruje. Interesantno, baš upravo te godine je Perry objavio svoj prvi 'pravi' solo album "Sung Yet to be Sung" dok je iz klubova diljem zapadnog svijeta i dalje odzvanjao "Been caught stealing", "Stop!" i "So what" Jane's Addiction. E, pa wtf...



Prvi singl "Pirate punk politician" je sasvim solidno uređen i nabijen RATM/ RHCP energijom dodavanjem suvremenog electro-dubstep/ industrial šmeka o kome je Perry vjerojatno razmišljao jako dugo, a danas je već otprhnuta stvar, no i ovakvom starcu to ide samo u prilog: dobro je i bolje nego što bi to neki mladac od 20-30 godina napravio, a da nije hardcore, punk ili metal. Kao i drugi singl "Machine girl" s indie-rock konotacijama lakozapaljivog post-grungea u kome se čak šaputavo poput Bona obnaša na degustaciju priklanjanja hordama, ali uistinu prekasno. Ima još nekoliko U2 prispodobi poput laganije, ali dinamički plesne "One" (nije obrada) s kombinacijama akustike, wah-wah-ova, lijepih slatkastih vokala Etty Lau i psihodeličnih pasaža (taman bi došlo za dopunu "Achtung Baby" albuma), elektronske "Where have you been all my life" što se pak dodvorava Nine Inch Nails publici (a skoro da je ista s U2, Radiohead i Depeche Mode) i raskošnijeg šliha u završnoj, gudačima nakićenoj "Pray for this world" kao da je sam The Beatles talent fiksiran u glazbu, barem onakav kakvog rock milije traži i očekuje. Umješno se vokalno pretvara u kombinaciju Lennona i McCartneya obarajući tendencije brit-popa, a i to mu ide u čast i slavu. Za hrabrost.



Stvar je ovdje da se nema što shvaćati 'između redaka': nitko se neće osjećati posebno impresioniran glazbenom briljantnošću kad je ona ionako očekivana od ovakve ekipe kad čak ode i u kabaretsko-rockerske vode "Snakes have many hips" ili brit-pop/ pub-rock uvodne "(Red, white, and blue) cheerfulness" kakvu je Visconti radio za Bowiea u 70-im godinama 20. stoljeća. Predvidljivo je ovo sve, čak i za ve-seljake, a trebalo bi biti daleko više 'ukusnije' i socijalnije uređeno, da čak niti tekst 'izgubiti ćeš posao, povisiti ću tu stanarinu, a ja ću biti predsjednik' ("Pirate punk politician") nema svoju punkerko-hardcoreašku svrhu, osim onu za elitu.

Perry Farell se trudi biti The Beatles, The Rolling Stones, Bowie, Sex Pistols, Rotten, Lennon, Bono, Ian Curtis, Boy George (čak se i imageom furao na njega) i David Lee Roth, a to mu i uspjeva od momenta do momenta. Njegova sreća što nije Balkanac, još odavno bio bi totalno degradiran kao smiješna maskota, no za američke pojmove ima vizuru dostojanstva, međutim unatoč zavidnom kreativnom rejtingu na ovome albumu ništa dostatno adekvatnog i konkretnoga nije rekao i ispalio izuzev komercijalnih figura.

Naslovi: 1.(Red, white, and blue) cheerfulness, 2.Pirate punk politician, 3.Snakes have many hips, 4.Machine girl, 5.One, 6.Where have you been all my life, 7.More than I could bear, 8.Spend the body, 9.Pray for this world

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 22/06/2019