home > mjuzik > The Great Escape Artist

kontakt | search |

JANE'S ADDICTION: The Great Escape Artist (Capitol, 2011)

Novi i svježi zvuk indie-rocka pomladio je ove legendarne veterane koji se sa četvrtim studijskim albumom vraćaju da obnove svoju lucidno proživljenu mladost.

Jane's Addiction su se potpuno promjenili u zvuku nagovjestivši veliku reformu prvim pilot singlom "End to the lies" u proljeće 2011. sa evidentnim konotacijama art-rock zvuka bliskog vedetama poput Radiohead i Muse. A onda su unjeli potpunu pomutnju, čak i velike sumnje u kakvoću sadržaja laganom i ironičnom psycho-gothic pjesmom "Irresistible force (met the immovable object)" izbačenoj kao free-download u kolovozu, dva mjeseca uoči izlaska ovog, tek četvrtog studijskog albuma u 26 godina karijere.

U staroj postavi sa Perry Farrellom (vokal), Dave Navarrom (gitara), Stephen Perkinsom (bubnjevi) i Chris Chaneyom (bas) u kojoj jedino manjka iz originalne postave Eric Avery, te sa pridruženim basistom David Sitekom iz TV On The Radio, bend je sve svoje cjenjene delicije iz prošlosti ostavio tamo gdje im je i mjesto - u vremenima kada su bili jedna od najinventivnijih i najšokantnijih r'n'r pojava. Ovaj novi zvuk možda će razočarati stare fanove kao što je rekao i sam Farrell, ali oni jednostavno ne žele ponavljati stare formule jer glazbeni poriv im je da idu naprijed bez obzira na ičija mišljenja.
[  ]

Vrati li se cijeli film daleko u sredinu 80-ih kada su sticajem okolnosti osnovani u L.A.-u i svi živjeli u zajedničkoj kući kao čudna, bizarna i alternativna verzija otpadničke hippy komune koja je na svu sreću uspjela prvo objaviti onaj čuveni "Live" album za maleni Triple X Records, a potom prešavši u Warner Bros. osvojila svijet, dolazi se do cijele suštine ovog djela. "The Great Escape Artist" je unatoč promjenama zvuka i stila dostojan album benda koji se i dalje nesmiljeno šegači i baca u konfrontacije sa konzervativcima šamarajući ih istim sredstvima kao i koncem 80-ih. Oni su uostalom uvijek pokazivali pravi iskonski smisao rocka; napravili su prva dva studijska albuma (plus onaj čuveni debi "Live") i povukli se u trenutku kada su mogli poput svojih suvremenika i frendova RHCP pokoriti svaki zaseok na planetu. Ali nisu. Raspustili su bend kada su primjetili da nemaju ništa novog i zanimljivog za reći, a skupljali su se samo onda kada su osjetili zrelost nekih ideja koje vrijedi realizirati. U protivnom, tko zna, da su nastavili raditi, danas bi od njih možda ostala samo smiješna parodija poput Peppersa s kojima se i mala djeca zafrkavaju gledajući starog brkatog stričeka Kieldsa kako se prenemaga i vrcka na krovu američke zgrade pjevajući bedastoće kojima niti sam on ne zna smisao i svrhu.

Jane's Addiction su osim toga uvijek bili bend koji je iz već postojećih stilova crpio ideje i oblikovao ih u sumanute, a često i perverzne pjesme bez obzira radilo se tu o utjecajima Butthole Surfers, The Velvet Underground, The Rolling Stones, Gang Of Four ili nekom drugome. Kako vrijeme odmiče, stare ostavštine se pokapaju među metuzaleme, a nove tendencije se prihvaćaju, pa su tako na ovome albumu zaronili u suptilno dotjeran indie-rock 21. stoljeća koji se ne stidi svojih velikih uzora, prije svega spomenutih Radiohead i Muse. Na stranu šta će sad tko trabunjati kako ovi starci 'kradu' ideje svojim učenicima, ali kod njih je to uvijek bilo tako; oni se samo i dalje zafrkavaju i zabavljaju isporučivši 10 kompozicija dovoljnih da popuni onaj međuprostor od posljednjeg albuma "Strays" (2003) i nekog, nadajmo se budućeg za tko zna koliko godina.

Sa producentom Rich Costeyom (radio sa Interpol i Muse), dobiven je mračniji kozmički zvuk sa nezaobilaznim psihodeličnim motivima i blagim pomakom ka arena-rocku u kome se osjeća i dašak post-punk etike. Dinamični aranžmani slojevitih Navarrovih gitarističkih gradacija katkad zađu u mainstream poput pjesme "Broken people", no najveća fokusiranost je ipak ostala i dalje na raznolikosti materije od pjesme do pjesme. Uvodna "Underground" u umjerenom tempu sa debelim bas linijama a'la TV On The Radio i efektima rešetanja mitraljeza započinje ovu novu fazu, te je zajedno sa mračnom "I'll hit you back" u stilu P.I.L./ Killing Joke i sjajnom završnom Fugazi-jevskom rokačinom "Words right out of my mouth" najenergičniji dio albuma. Neki za ovu potonju tvrde funk-metal, hmmm... "Curiosity kills" se poigrava između fraza dance-rocka Simple Minds (album "Sparkle In The Rain", 1983), U2, Coldplay i Radiohead, dok se u plesnoj gothic himni "Twisted tales" može sasvim komotno osjetiti duh Depeche Mode i New Order. A pravi Muse/ Radiohead naboj pristiže u "Ultimate reason" i laganoj "Splash a little water on it" gdje se Farrell okušao i u patetičnim vokalima. Cijelo djelo je objedinjeno sa rafiniranim gitarističkim sekvencama u kojima ništa ne manjka, uostalom, znaju se jako dobro afiniteti i visoki standardi Navarra koji nije htio koristiti riffove i klasičnu rock tehniku. O njegovoj perfekciji nije potrebno govoriti; prepoznatljiva je i sa Mjeseca.
[  ]

A o lirici se može svašta natucati, no u principu, Farrell je ostao isti tip narcisoidnog zajebanta čiji tekstovi imaju višesmislene, često i podrugljive metafore koje asociraju na svašta (od genitalija do metafizičko-svemirskih fikcija). Jasno je ko' dan da ne želi dostojanstveno ostarjeti kao stara podrtina iliti usahla rock-zvijezda koja gubi sjaj, već kao isti onaj neukrotivi alternativni neandertalac od prije 25 godina kada su ga zvali 'Baudleaire of american rock'. Pažljivo je sabirao strasti ne izbjegavajući egoistična poigravanja sa samim sobom, subverzivnim humorom ili epskim nadahnućima otprilike kao i u slučajevima čuvenih pjesama "Ted, just admit it..." ili "Three days". Danas gotovo više i da nije važno da li su na drogama ili su se skinuli s njih; s njima ili bez njih, uvijek su kao bend bili provokativni i zajedljivi održavši tu tradiciju psihičke sumanutosti do današnjih dana.

"The Great Escape Artist" starim fanovima zasigurno nije onako šokantan, energičan i otkačen album kao prva dva, a osim toga nema niti neki potencijalno veliki hit kao što su bili "Just because" ili "Been caught stealing", no ima sasvim drugačiji pristup kojeg ne valja odbaciti samo tako. Pomladili su se u zvuku i koncentriranije nadoknađuju ono što su u svojoj frenetično ludoj mladosti propustili, a to ipak nije mala stvar kada imaš pedeset i još neku na plećima.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 31/10/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Na ulici, u prolazu

BABILONCI: Na ulici, u prolazu (2020)

| 03/04/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Tell Me When the Party's Over

YURODIVY: Tell Me When the Party's Over (2020)

| 02/04/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Loveless Adventures

NEON LIES: Loveless Adventures (2020)

| 28/03/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: The World That Was

TEMPLE OF VOID: The World That Was (2020)

| 23/03/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Sun Worship Kingdom / Narobe svet / Death Threats From Future Self

BRAINSWITCH / DEŽURNI KRIVCI / SHE LOVES PABLO: Sun Worship Kingdom / Narobe svet / Death Threats From Future Self (2020)

| 23/03/2020 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*