Dovoljno je reći Elio Rigonat. Odmah se zna da je riječ o fantastičnom beogradskom gitaristu i multiinstrumentalistu koji je pod tim imenom realizirao tri sjajna albuma (prva dva su ovdje i recenzirana), te uz ovaj bend Kobold ima još 2-3 aktivna sastava uključujući i WДC u kome je od 2021. u funkciji bubnjara, kao i u BG Bagri. Kompletnu, dostupnu diskografiju pogledajte s desne strane. O njegovoj tehničkoj potkovanosti se zna i ne treba je ponovno analizirati jer je u solo projektu napravio više nego li kompletan bend od najmanje četvoro ljudi, a vrlo sličan sustav rabi i u ovome bendu, dakle koristi i obilje synthova, moguće i nekih programa s dovitljivo izvitoperenom produkcijom na modernoj razini. Ono što mu treba je vraška ritam sekcija, u ovome slučaju to su frenetični manijak na bubnjevima Pavle 'Yopa' Simić i basist Mateja Tanjević, da ne bi bilo greške, to je momčina u najboljim godinama. Postava se od osnutka 2015. mijenjala nekoliko puta, jedno kratko vrijeme bubnjar je bio Sergej Radan iz bendova Kuga i Goatmare and the Hellspades, te je kao session muzičar radio s Bombarder i Pollution, a Kobold je do sada realizirao 4 studijska albuma, 2 koncertna, jedan EP i 2 singla. Ono što otprve pada u oči je zgodno kreirana maskota u obliku gremlina, naravno zlog i opakog vražićka, što jaši na letećoj aždaji s nekoliko flaša žestice na sedlu pri tome ubirući ljudske žrtve u svojim krvoločnim pothvatima. U njemačkoj mitologiji Kobold je gnom, dobri duh kuće koji ima moć pretvaranja u životinje, uglavnom mačke. Dakako, ovo je uobičajena komična metafora za prepoznatljivu identifikaciju, no nije samo puki trik za privlačenje pozornosti jer bend ima daleko više toga u sadržaju koji odzvanja suptilnim spletom duhovitosti, bizarnosti, iščašene socio-političke kritike s opravdanim frustracijama, a sve manje-više u obliku dramatično sročenih epskih bajki.

Album od klasičnih 45 minuta je zaokružena cjelina s kraćim instrumentalnim uvodnikom "Behold the acid lords" i urnebesnim roots thrashom "666 litara rakije", obradom Karakondžule, dok je glavni sadržaj stacioniran u spoj najenergičnijeg thrasha iz cirka sredine 80-ih sa speed elementima uz to karakteristično nepredvidljivo Rigonatovo virtuozno muziciranje, mnogo puta s nadosnimljenim gitarama što uz kratke i britke riffove izbacuje čudesa improvizacija, staccata, minijatura, atmosferičnih i ambijentalnih detalja kao da je u najblažu ruku zaposleno pola filharmonije za dekoriranje sitnih, ali itekako potrebnih pasaža.



Nekoliko uvodnih pjesama nimalo ne miluju, kao i sam naslov albuma kaže, ovdje je potpuni kaos fokusiran u strogu disciplinu nereda i zbrke s pomamnim aranžmanima, onomad što se kaže, kad se pomisli da je pjesma gotova, ono iskoči još ponešto pokazavši neosporno kreativno bogatstvo koje se ne zadovoljava nikakvim klišejima riffa, refrena i solaža. Ta nadogradnja se šiba nevjerojatnom lakoćom s poluprogressive metodom počevši od naslovne "Chaos head" u kojoj ne znaš da li su brži blastbeatovi ili gitarske linije sprinta na obaranje svjetskog rekorda 110 metara s preponama tek blago spustivši elan početnim atmosferama "Medieval cam-whore punk" s aromom nu/ post-metala u priči o grofici Báthory, a potom i izvitoperenoj sofistikaciji o 'djeci cvijeća' "Dead flower children" u umjerenom tempu prljavih post-grunge riffova s ponekim djent medikamentom.



Prvi singl "Fractal minds" prilično odudara zabavnim mosh-pit tempom s isprekidanim dionicama 'brzo-sporije-brže' prizivajući apokalipsu i kaos da eruptiraju i zavladaju. Lirski čudna "Liminal space" o prostoru kojeg nitko ne bi trebao vidjeti ima naboj nikad do kraja metaliziranih RATM s bombastičnim udarcima, potom post-apokaliptična "Kali Yuga" zbori o četvrtom dobu svijeta uništenog čovječanstva galopirajući na novo obaranje brzinskog rekorda gdje je gotovo nevjerojatno kako ovaj bend kompaktno održava pumpanje dinamike u okviru nešto više od 2 minute dozvolivši si pola minuta predaha kontraritma i onda ga do konca odvalivši s novom injekcijom speeda. Prava thrash klasika je "Celestial gates" uokvirena brojnim melodijama i sporijim premosnicama s himničnim, zborskim refrenom 'daj mi razlog da sperem hladnoću/ da vjerujem što mi se kaže/ da vjerujemo jedno drugome', te finom atmosferičnom dark središnjicom izbijajući i na granične obzore nu/ post-metala. Elektronikom i baladičnim ambijentom optočen "Merciful angel" je još jedan biser progressive kreacije koji čak donosi i nekoliko realnih sjećanja na djetinjstvo, igranje loptom u dvorištu s petogodišnjim prijateljem dok zavijaju sirene za uzbunu, nedvojbeno kao flashback sličice onog tamnog doba Miloševića i američke avijacije nad ostacima ondašnje Jugoslavije kasnih 90-ih godina. Može biti jer je Rigonat rođen 1994.

Uistinu impresivno ostvarenje kome ništa ne manjka, dapače, ima toga ovdje o-ho-ho u neograničem količinama jer su kompozicije toliko bogato nakrcane ukrasima, a sama infrastruktura bi čak i bez njih imala ogoman kaloričan potencijal energetske bombe za nekoliko dnevnih obroka. Slušajući svaku pjesmu ponaosob, različitosti su evidentne, nema klišeja, bježi se od bilo kakvih mogućih insinuacija na uzore, te je originalnost uočljiva u svakom momentu. Besprijekorno odrađeno i snimljeno u Kobold Factory Studiju rane 2023. godine, sve je naravno Rigonatova tehnička vještina, a kao miks i master potpisnik je Stefan Stanojević. Briljantno!

Naslovi: 1.Behold the acid lords, 2.Chaos head, 3.Medieval cam-whore punk, 4.Dead flower children, 5.Fractal minds, 6.Liminal space, 7.Kali Yuga, 8.Celestial gates, 9.Merciful angel, 10.666 litara rakije (Karakondžula cover)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 01/09/2023