Kao i po običaju, Petrale svakog proljeća iznenadi novim albumom, a s ovim sedmim po redu mogao bi ozbiljno zdrmati dušebrižnike blacka. Evo, za svaki novi rad imao sam mišljenje 'to je vrhunac' i dalje se ne može, a pa sad ovdje dolazi još jedan nevjerojatan napredak, veliki tehnički (is)korak iz žanra i povratak u njega. Zna se, sve svira, snima i producira sâm bez ičije pomoći negdje u kućnom švicarskom studiju mada se rodoljubno i patriotski predstavlja na bandcamp stranici kao oneman bend iz sela Mlini. Hrvatstvo se ne može sakriti jer tu su i mješoviti tekstovi na engleskom i lokalnom dijalektu Konavla što idealno sjedaju u ovakvu blejkeriju natopljenu odličnim vokalom, te još boljom, kompleksnom, čak i progressive kontemplacijom glazbenog stila u kome savršeno barata stilizacijama, ma čega god da se uhvati. Prije svega, svirka je apsolutno netipična za black, a jeste black - kompaktno je razdvojena na čiste gitarske disonante, riffove, tremola i senzibilna mračna staccata, bas gitara - e, to trebate čuti! Skoro pa funk s melodično odvojenim staccatima, elem, nema one tipične prostorne šarže drndanja starih opskurnih šablona, rečemo Peter Hook + Dee Dee Ramone legata, shvatio je prevaziđenost i prezasićenost takvog stila kojeg svatko malo gomile njih pokušavaju revalorizirati, a blejkeri su baš skloni takvim jednostavnim izvedenicama potiskivajući individualnu autoritativnost bas gitare. Ovdje se s pravom može čuti neobičan tretman bas gitare koja kao da ne pripada klasičnom žanru, već ga obogaćuje, a za bubnjeve, eh, to je vrhunska disertacija za studij glazbene akademije. Da sam profesor tamo negdje gdje nisam i niti neću biti iz opravdanih razloga prokletih klišeja, ko' što davno prije mog rođenja hrvatski glazbeni eksperimentalno-avangardni elektroakustički velikani ranih 60-ih godina napustiše otadžbinu (Boris Papandopulo, Ivo Malec, Milko Kelemen...) jer se nisu mogli naći na istoj frekvenciji s gomilom zadrtih klasičnih plebejaca i jakobinaca, a sjećam se da je u jednom davnom interviewu za HTV pred nekih, pa skoro 30-ak godina upravo Papandopulo izjavio 'rekao sam im pišite me v rit i ja sam otišao odavde', tako se naš Petrale slobodno sučeljava s hordom standardista koji bi najradije prekrojili tu bas gitaru, te bubnjarske tempove šaltali samo u blastbeatove do iznemoglosti. Ima ovdje i toga, ali na kapaljku pronicljivo moćnim sadržajnostima u kolopletu s glazbom i samom tematskom strukturom 8 pjesama, službeno 7 komada jer je jedna, po običaju obrada. Početkom 2023. morao je s bandcamp stranice povući sve obrade www.terapija.net/njuz.asp?ID=31998 jer nije dobio dopuštenje izvornih autora što je malo degutantno, što-ča-kaj ne, a ovdje je obradio ogroman hit "The power" od Snap! na kojeg je čagalo i drmusalo se čitavo svjetsko zapadno stado po diskotekama 1990., taman uoči rasapa komunističkog sistema. Pjesma se ne nalazi na službenoj set-listi, no ako se naruči digitalan download, tada dolazi u paketu. Inače, ovih sveukupno nepunih 47 minuta nakićeno je osebujnom lirikom punom alegorija i metafora u abrazivnom sukobu rata i nereda s mirom i disciplinom protežući monokromatske aspekte filozofije nihilizma, anarhije i naturalističkih ispovjesti da preko epistemoloških i metafizičkih, ok, a i ontoloških oblika cinizma ne postoji nikakav smisao objektivnosti, moralnosti, a pogotovo stvarnosti života u kome znanje i inteligencija nemaju nikakvu bitnu ulogu, odnosno, nečastivom je baš svejedno na koga se zakvačio svojom lukavom manipulacijom lažne privlačnosti.

Potiče se na jasno razmatranje mnogobrojnih pejzaža počevši od dovitljivog zavođenja "There they come (salvation precipitates with ultimate seduction)" s nadosnimljenim tremolo gitarama u post-black uvodu s iznimno plesnim tempom u eksplozivnim šaržama, promjenama percepcija, no raspoloženje je konstantno nihilističko u trulom i raspadajuće dizajniranom modalitetu s odličnim smislom za dinamiku od gotovo punih 8 minuta. Tu se prvi puta ubacuje konavlaški dijalekt stihovima 'Niđe nikoga osim onijeh što idu okolo, s čerožinana, tražu dok ne skontaju da niđe nema ni žive duše'. Sve je jasno, 'čovjek se pita kamo je nestao'. Sasvim drugačiji stil slijedi "Those who never saw the pillars", naoko klasična blejkerija do prvih minutu i pol, a onda abrazivnost s neurotičnim breakovima i eksperimentalnim zahvatima kovitlajući de-kompozicijskim strukturama vrativši se na umjereni tempo kojeg kroz čitav album ima najviše. Da je sreće, uz spomenuti "The power", ovo bi mogao biti potencijalni singl. Nastavak je burni "The silent owl" s primjetnom dozom gothica 'koagulirane prašine, organske oštrine napuštenih niti, zastarjelih znanja i crkve gravirane u bakru'. Tiha sova sve čuje. Naravno, manje-više čitava fabula je obavijena noćnim dekorom, a opet, nije ona vampirska, klišejizirana na horror i SF, te se, zanimljivo u jednom momentu osjeti lagodno gitarsko 'jazzy-chug' funkiranje od 4.26 do 4.39!

Nova 'domačica' stiže u opakom sludge blacku "Opet je neko ižijo mjesec (bend the needle part 3)" prekrivenim antigravitacijskom mašću i kletvama 'kako su rekli: ni o trn, ni o kam!', a ako povučemo dublje paralele s Bauhaus, nedvojbeno pretečama gothica, darka, a i blacka, tek rijetkima je bilo jasno o čemu je točno u kurentno doba pjevao i vrištao Peter Murphy mada je koristio pravilan književni engleski. Ovdje Petrale vizualizira socijalno-društvenu, naravno i političku fakciju današnjice inkorporirajući se u vlastito dvorište ispod oraha pod kojim 'se kolo bala, diže se prašina i šijun od lišća/ i opet je netko ižijo mjesec za napravit još tamniju noć'. Sjajan je uvod u završnicu slučajno prizvanih, ukočenih entiteta koji se približavaju žurnim koracima, moguće poskliznutih na krvi srca spasitelja oplakivanjem usred kruga od mesa s prisilno ulivenom parom kipućeg olova. Uh, kad se čuju ti stihovi kompleksno aranžirane "Sad će sve fermat", dođe mi da ko' Rodi iz stripova Blek Stene (Velikog Bleka), ulijem vreli vosak u gaće Crvenih Mundira i s prednje i sa stražnje strane. Mislim da to bješe epizoda "Voštane figure", objavljena negdje 1976-1977, a ovo jeste jedan od komičnijih detalja ovog albuma s jasnom porukom 'sad će sve fermat i neće ostat ništa', ha-ha-ha. Zna se kakva je politička i vladajuća bagra: pokvarena, sklona đavolu, prodane duše, guzičari, lihvari i licemjeri školovani za manifestaciju neoliberalnog sotonizma utjelovljenog u konzumerizam kojeg podržavaju drhtave horde potaknute božanskim simetrijama paralelnosti i savršenosti dok gnijev nemilosrdno pršti, a nema alata za opovrgavanje naredbi i otvaranjem vrata od ovakvog ustavom reguliranog zakona. Jedna je od remek-djela ovog albuma s teatralnim konfiguracijama žanra. Predzadnja već samo po naslovu "Bring the sulphur" (donesi sumpor) govori sve o filtriranim pogledima ka stvarima koje se ne bi trebale dogoditi s iznenađujuće mirnim sekvencama i đavolskim skakanjima u neukrotivu progressive fantaziju da 'uvijek treba prvo smrđet', ah, jbga, to anglo publika nemere skontat, čak i da koristi google translator, ha-ha-ha. Međutim, budući da su vrata otvorena, liminarna božanstva zovu uglavnom prema narančastom svjetlu malo vrelijih plamenova s pojavom kriptičnih znakova, naravno zajeb je u tome što mnogo vjernika i nevjernika uopće ne zna čitati, a niti tumačiti kripte jer toga nema u osnovnim i srednjim školama, a niti na fakultetima ekonomije, politologije, te konzekventno dokazanih, najboljih i najunosnijih struka da postaneš ako ne direktor, onda barem no.2 ili no.3 u nekoj firmi, labirint putešestvija uspjeha je oivičen hladnim vibrirajućim zidovima gdje iz svake pukotine proviruju tekući pipci skliskih ograda u plovidbi po prljavim vodama zamućenja raspadajućeg sekreta. Stoga jedni od zadnjih stihova ovog, neću reći 'božansko' nadahnutog djela, ali jeste prvo istinsko Petrale remek-djelo završava najduljom pjesmom "There it is/ Spas" (čak 9 najkompleksnijih minuta) stihovima 'kad se pako isprazni, treba ga opet napuniti'. Ima jedna od onih nekoliko fantastičnih strip epizoda Alan Forda kada Broj 1 priča "Ilijadu" i "Odiseju", prispodobu o Ahileju, jedino ranjivom u petu. Kada ga je probola strijela točno u petu, rekao je 'jako me boli, a navodno će me boljeti cijele smrti, a to je jako dugo'.

Petrale je odličan black komičar, glazbenik, konceptualist, pjevač, tekstopisac, a ako ste čitali interview www.terapija.net/interwju.asp?ID=31344 priziva vraga jer je ljudsko licemjerje otišlo u najniže sfere niškoristi ničega.

Naslovi: 1.There they come (salvation precipitates with ultimate seduction), 2.Those who never saw the pillars, 3.The silent owl, 4.Opet je neko ižijo mjesec (bend the needle part 3), 5.Sad će sve fermat, 6.The power (Snap! cover), 7.Bring on the sulphur, 8.There it is/ Spas

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/05/2023