Koliko je Hrvatska mala zemlja po površini ne treba zboriti - 124. na svijetu. Manja od Irske, Gruzije, Šri Lanke, Litve, Latvije i Toga, a veća od BiH, Kostarike, Slovačke, Dominikanske Republike, Estonije, Danske, Nizozemske i Švicarske. Praktički se može bez problema u jednom danu provozati automobilom od Iloka do rta Oštra. Pa ipak, takva kakva jeste stalno je nepoznanica i nama Hrvatima jer sam zinuo kad sam vidio da ovaj bend dolazi iz nekog naselja koje se zove Mlini. Pomislio sam da je to nešto sjevernjačko i kajkavsko. Mlini su na kajkavskom množina od melina, onog starog pogona za mljevenje žita i kukuruza (nisu 'melinovi'), pa sam lakonski uzeo zdravo za gotovo da je to neko selo za koje još nisam čuo, a nalazi mi se u dometu od nekih cirka 50-100 km negdje od mojeg Đurđevca jer ima mnogo sela o kojima pojma nemam. Evo, neki dan mi moj sin šalje sliku s Grginog Konaka, otišao na izlet kao što to uobičava vikendima, malo u Liku, pa u Gorski Kotar, Sloveniju, vamo-tamo po otocima, a kad tamo, Grgin Konak je tu skoro pa pored mojeg većeg sela u kome sam nekad živio, na Bilogori za koju sam mislio da sam je prošao uzduž i poprijeko, te da znam ama baš svaki brijeg od Koprivnice do Grubišnog Polja u smjeru zapad-istok, te od Mičetinca, Budrovca i Prugovca do Velikog Trojstva, Bjelovara, Šandrovca i Velike Pisanice u smjeru sjever-jug. A Grga je nedaleko od Jabučete i Miholjanca, meni tu samo par kilometara nadohvat ruke bio čitavo vrijeme da nisam znao za njega.
Mlini su, priznajem, do sada meni bili nepoznanica. To je naselje skroz na jugu naše domovine, 5 km južno od Dubrovnika, a do rta Oštra i Kojočove Kite na poluotoku Prevlaka ga dijeli nekih 50 km. San mnogih hrvatskih sjevernjaka jest da ako već ne može živjeti tamo u tom mediteranskom okružju, onda da barem neko pogodno vrijeme u godini doživi luksuz hrvatskog juga. Ali, kako to već realnost nalaže, sve je to idila jer se ovaj oneman band baš i ne slaže s konstatacijom da živi na najljepšem i najboljem komadu Hrvatske bijesno detonirajući luksuz južnjaštva na mračan, morbidan način ignorirajući raj na zemlji stropoštavanjem u paklene ambise nihilizma agresivno napadajući bilo kakvu pomisao na ljepotu i idilu života.
Radi od 2017. i ima 5 albuma na kojima apsolutno svira sve instrumente, a primijeti se da ne koristi programirane ritmove, već žive bubnjeve. Protkao je i bogati koloplet pjesama s engleskim i hrvatskim tekstovima na njima, te zanimljive obrade "Lutke" (Tožibabe), "Nocturbulous" (James Pennington aka The Suburban Knight), "Nebo" (Električni orgazam), "Jahman" (Furney and Tayla), "Nocturne" (TT-99), "We got spice" (Spicelab), a u nekoliko pjesama mu je gostovao stanoviti Ghostnote. Po mom skromnom mišljenju, prvo bi trebalo poslušati obradu Električnog Orgazma da se uđe u Petralov svijet glazbenog umijeća. Skinuo je ama baš sve sekvence te himne kao da je sam autor još prije Joveca (Ljubomira Jovanovića), a i koristi psihodelične klavijature, te Giletove neuhvatljive, originalne punkerske vokale iz ranih 80-ih. Također, po mom skromnom sudu, ovo je bolje od originala. Prljavo i zagasito uronjeno u identitet originala da je naprosto nevjerojatno kako ovaj novi autor vješto barata s klasikom ex-Yu undregrounda. Ako ovo upijete, onda je Petrale pravi bend za vas…
Album "Mirabilis Jalapa" ima 10 poprilično dužih pjesama do 8 minuta različitih agregatnih i emotivnih stanja, a samo su 2 na hrvatskom, međutim, teško da se razlikuje njegovo bijesno vokaliziranje na engleskom. Već uvodna "Gravity blooms (flower)" je maksimalno kompleksna prenoseći psihodelični doom/post-metal nemir u dizanje šizofrenih gitarskih tenzija pojačanih galopima na najmanje dvije potencije bliske Behemothu svako malo prekidajući breakovima i izletima u izbojke melodičnih ambijentalija basova i gitara kojekuda šarajući i sa shoegaze estetikom u nekoliko rascjepkanih intervala u konačnici se vrativši na kombinaciju post-blacka s klasičnim blackom što je za početak albuma više nego sjajno. "The crackling sound of boiling resin" izranja gotovo iz grunge-stoner riffa u disonantama, a galop koji slijedi je urnebesan s obiljem psihodeličnih zavijutaka, međutim koliko god se ovo činilo prljavo u svojoj suštini je istovremeno i vrlo čisto fluktirajući tromije ritmove opozicijski postavljene ekstremnim kao da je Martin Škaroupka za palicama. U nekim momentima se dozove i kaos Burzuma, te njegovog vjernog sljedbenika Xasthura u daleko boljem izdanju kad je pičio black.
"Šibat kroz profundis" i "Tamo đe su krajevi mjeseca ticali gumna" su jedne od tri pjesme na hrvatskom, ajde i srpskom, ali sve je to isto. Aranžmanski postavljeni na mračne noge turobnog osjećaja s nemogućnoću pokreta života u živom blatu kamenjara kojeg nikako ne mogu opisati niti zvjerski nastrojeni velikani blacka ma koliko se god trudili, a trude se naravno, ima prvonavedena, skoro pa najkraća, dok je druga zavičajna, vjerojatno oda teškom životu ribara, seljaka i zemljoradnika, a sasvim je drugačija i kompleksnija, rečemo mnogo duguje post-punk/new-waveu i punk/hardcoreu prije samog blacka. Imam dojam da su Orgazam nakon "Neba", te, prvog i drugog albuma nastavili na način prgavog bijesa, mogli su ovako zvučati, odnosno sve što su oni uveli mračnim punk atributima pomiješanih sa psihodelijom, mogli su energetski napraviti bombetine underground razmjera, ali nisu. Ode Gile u rock and roll nakon odlaska Joveca i povratnika Ljubomira Đukića. A danas ljudi uopće ne znaju što je gumno… Tu se priključuje i treća na srpsko-hrvatskom "Tegoba" od Smak (s legendarnog LP-ija "Crna dama", 1977.), najlaganija, pa premda je instrumentalka i u originalu, zaokružuje neki zacrtani zbir Petrale da na albumima ima duh naše južnoslavenske tuge. Mnogi još dandanas smatraju da je Radomir Mihajlović - Točak bio najbolji gitarist samo zato što nakon njega nisu slušali nikakve drugačije bendove i žanrove ostavši u progressive rocku ne hajeći niti malo za punk i metal, te sve što je došlo nakon njih.
Ostatak albuma su moćni komadi "A clew", "The devil is dry", "House remedelli" (najkraća, samo 5 minuta) i "The rearmost of the last channels" puni aranžmanskih previranja u kojima blastbeatovi i nemaju mnogo sekvenci psihodelično se gibajući ponekad čak i do jazzy-session fermentacija otkrivajući vrsnu sposobnost ovog umjetnika koji po ničemu ne daje do znanja da je iz skoro pa zadnjeg sela, pardon, mjesta ili gradića na jugu Hrvatske.
Njegova glazba je kompleksni spoj black metala s doom/ post-punk psihodelijom, teži ka originalnom izričaju na svjetskoj razini, nema programa i digitalija, ima dovoljno prljavštine u zvuku, ponegdje i totalnog kaosa kojeg uredno izvuče iz vrlo simptomatičnih gabarita koji bi zamirisali na pozajmljivanje, međutim njegov odličan vokal i kompletno baratanje instrumentarijem karakteristično bilježe ovaj fantastičan album. Dok je za Burzuma i ekipu istinski pravog blacka urnebesni kaos i uglavnom krčanje zvuka, mada to nije točno, bilo pravo zadovoljstvo, ovdje je snažan i kreativan autor koji za sada ne daje nikakve informacije o sebi, a napravio je ubjedljivo jedan od najoriginalnijih hrvatskih i ex-Yu black albuma tekuće 2021. godine nazvan po cvijetu koji uglavnom uspijeva u tropskim krajevima Meksika, srednje i južne Amerike (Peru i Bolivija), a može poslužiti za čišćenje crijeva. U našim krajevima ne može preživjeti mraz i zimu, ali ovaj album ima sve predispozicije za konzerviranje na dulje vremenske relacije.
Naslovi: 1.Gravity blooms (flower), 2.The crackling sound of boiling resin, 3.Šibat kroz profundis, 4.Tamo đe su krajevi mjeseca ticali gumna, 5.Abrasive paths, 6.Tegoba (Smak cover), 7.A clew, 8.The devi is dry, 9.House remedelli, 10.The rearmost of the last channels