Duga je štorija o ovoj legendi iz Knina, pa potom iz Beograda, ima 17 spotova na youtube, neke još od prije desetak i više godina, no priča ide mnogo dublje u prošlost. Već sam je ranije ispisao prilikom recenzije albuma "Krčma kod Đure seljaka" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28462 (2018), pa ću je samo ukratko ponoviti. To je bio kratkotrajni istoimeni bend s Goranom Markov Kneževićem (Veli Jože), Igorom Kmetićem - Trubom (kasnije svirao u Đavolima), te bubnjarom Nikitom Opačićem i basistom Aleksandrom Bjedov - Ćimbreom. Razišli su se 1983. zbog obaveza služenja JNA, raspadom bivše velike federacije Ćimbre i Opačić su se preselili u Beograd, te točno 30 godina kasnije Goran odlazi u Beograd i konačno sa starom ekipom snima album s tim starim pjesmama koje nikad, izuzev jedne demo kasete emitirane na zagrebačkom Radio 101 nisu uspjeli proturiti u javnost. Usput, tih ranih 80-ih su ih pohvalili Plavi orkestar koji su tek počinjali svoju legendarnu slavnu karijeru. Aco Bjedov - Ćimbre, najvažniji akter ovog slučaja, odnosno umjetničkim imenom Ćimbre Zazera (imao između ostalog i novovalni bend Todor Todor, ako se tko sjeća) je nakon mnogo pauziranja revalorizirao svoj glazbeni afinitet pokrenuvši vlastiti solo projekt pod imenom Zazera realiziravši album "Priče iz k...a" (2011), potom spomenutu Krčmu kod Đure seljaka, a onda dugi niz godina sastavljao novu pjesmaricu u kojoj praktički svira sve instrumente bez ikakvih elektronskih programa. Tu i tamo mu priskoče Zaharije Ić i Zlatokosa na bubnjevima, te na vokalima Željko Debeljević i Anatolij Šimpraga Tolja snimajući ponekad u vlastitom, a ponekad u Studiju@Dalibor Vrzić, pa beogradskom Kolarcu i kod Nikole Vranjkovića.



Moj problem je u njegovom oporo hrapavom, dubokom bas vokalu u dužim disonantama kakvog rijetko tko ima na ovim područjima: grub, mračan, često nerazgovjetno mrmljajući poput Lažnog iz varaždinskih Krankenhaus, koji puta Massimovski iz najranije faze Dorian Gray, koji puta Peter Murphyjevski, pa mlađahnog Jure Stublića u Tom Waits izdanju, tako da mi je zaista teško dokučiti uvid njegovih stihova jer mu vokalizacija unatoč relativnom 'clean' vokalu što ne ide u nikakve grčevite growl sintagme ostavlja dojam 'ne čujem dobro'. A možda mu je to i glavna fora, ono, ne mora baš svaki seljo-beljo izvan Krčme kod Đure seljaka razabrati što se to sve ne dešava u lirici. Pristup tome je, van svake sumnje alternativan, poseban i upečatljivo nezaboravan. Kad se jednom čuje, ne može se smetnuti s uma ta njegova fonetska ležernost bez ikakve agresije i energije doimajući se da je uglavnom kompletan materijal otpjevan nakon nekoliko besanih noći žurke s odlukom, sad sam spreman za snimanje izvan krčme. Uzeti ću si za dobro da je to ona stara gruba Sheffield furka Stephen Malindera (Cabaret Voltaire) - jezički leksik ne mora biti isti.



Album ima 9 pjevanih pjesama i jedan kratki instrumental "Buđenje", te se temelji na Ćimbreovom spektru raspoloženja od duhovitosti do krajnje socio-političke i društvene frustracije sa stilskim epicentrom u mladim post-punk/ new-wave vremenima uzimajući mnogo toga iz epohe 1978-1983. Jedna od prvih asocijacija jest neminovan utjecaj Azre koja je uz svako dužno poštovanje, furala raznorazne utjecajne podloge tog razdoblja, a potom Joy Division, The Cure i Bauhaus. Duhovitost izbija iz prve pjesme "Jeremija", ležernoj new-wave zafrkanciji umjerenog tempa pojašnjavajući boleštinu današnjice 'nisam ja Jeremija, mnogo zaudara shit... i to je Amerika/… jer ne igram kazačok'. Druga "Glava u zemlji" je vrsno odigran brzi gitarski staccato između rockabillya/ psychobilly/ punk-rock elana otpjevan s daleko razumljivijim vokalom gosta Anatolij Šimpraga - Tolje metaforički razglabajući o tome tko je 'glavu u zemlju zabio, a kome dupe ostavio'.



Prava poslastica za darkere je "The ender", najdulja od čak 6 minuta hipnotičkog gothic/post-punka/ post-rocka na razmeđi psihodeličnih The Cure i Peter Murphyjevih solo albuma, uglavnom friškijih iz 21. stoljeća baratajući impozantnim gitarskim šarama disonanti, staccata i mračnom, makabričnom atmosferom prožetom povremenim tremolima koji dolaze i kasnije tijekom albuma. Neosporna, moja opaska jest da ovo zvuči poput jednog od najboljih novih hrvatskih bendova Elena, te valja napomenuti da je Ćimbre odličan gitarist koji bi taman sjeo u The Cure i Cocteau Twins, a potom i u čitav niz post-rock bendova, nonšalantno kombinira ijekavicu i ekavicu, kao i akcente hrvatske štokavice i srpskog, što je, praktički jedno te isto na teret svih onih lingvističkih stručnjaka da su to dva različita jezika.



Četvrta "Na dnu neba" je glazbeno daleko vedrija, naoko baladična u sentimentalnom raspoloženju: u njoj pjeva upravo idealno potreban, drhtavi i emotivno spreman Goran Markov Knežević, ali malo sutra, lirika je potpuno darkerska s mnogo poetskih metafora zbog kojih je album baš nazvan "Račun traži svog krčmara" ponirući u finalni obračun religije, politike i ratnih strahota koje su razjedinile Jugu, a u ovome slučaju i velike prijatelje. Zasmeta me to što dobar dio melodije neodoljivo asocira na hit Filma "Mi nismo sami", ali valjda nitko neće zamjeriti u inače potencijalnoj hit pjesmi koja Štulićevski govori sve.

"Na dnu neba":

'Sa dna neba sve se vidi
vidim nebo i nas na dnu
laž naraslu do istine
jednom živi, mrtvi dišu.

Na dnu neba vidim tužne
oholost je pobijedila,
nikom sjaja u očima
nema sjaja na licima.

Na dnu miris propadanja
smrdi nad svim ogradama
popili smo i pojeli
račun traži svog krčmara.

Na dnu neba
niko nije viši, najveći
jedan račun za sve
jedan pečat na sve.

Spomenik se uzdigao
samo jedno tamo piše;
Mali čovijek, ime: Neznan
prezime mu: Vezan.'

I sad, malo je teško za vjerovati da dođe Joy Division pjesma "Daleke vojske", tipičan mračni post-punk, danas kažemo dance-rock/ indie-rock, onaj šlih gdje je Jura Stublić trebao otići prije nego što se sjetio svojeg prvog poljupca i heroj(in)skog srca na cesti, a takva je otprilike i "Miran mi bijes" s melodičnijim fragmentima indie-rocka 'kada me bijes pokrene, greške se same sklanjaju - kom opanci, kom obojci' za InMusic festival, te završna "Revolucija" pod primjetnim utjecajima ranog funk/ post-punka i lijepih tremola uzetih od "Fade to gray", davnog new-romantics hita Visage samo s drugačijim leksikom - 'revolucije će biti'. Dvije sasvim drugačije pjesme "Pustinja" i "Kako je lijepa" idu u drugačije fuzije, radiofonične s hitoidnim predispozicijama za auditorij; prva je Jura kad osjeća drhtaj prvog poljupca, u ovom slučaju u beznađu pustinje s potpunom odgovornošću 'da prepoznam trenutak koji razdvaja il spaja', a druga u početnom akustičnom raspoloženju balade 'pobjede jače od psovke, mekše od stiha, pravedne kao sloboda'. S mnogo zagonetnosti i inteligentne lirske sofisticiranosti na tragovima Štulićevih unutarnjih paranoja, psiholoških demagogija i fonetskih diskurza za koje se mnogi jednoglasno slažu da su bile genijalne, te širokog stilskog retrospektivnog glazbenog sadržaja u eklektičkim manirima, ovo je album dostojan visoko postavljenih kriterija da na njega ne može baš samo tako zalutati neki panegrik, tek toliko da se popuni prostor od nešto manje 40 minuta. Očita je autorska lucidnost i hrabrost skakati po žanrovima koji su nekoć u 80-im bili naoko nespojivi: čas se ovdje učini da je Ćimbre vrsni zafrkant što uvuće u r'n'r veselicu, čas makabričan darker, čas strastveni proto brit-pop emotivac što bi mogao oboriti Morrisseya i R.E.M., a čas neobičan post-punker. U svemu tome pokazuje izniman autorski legitimitet i furanje adekvatno izabranog fazona, zna točno gdje u kome trenutku treba uključiti gostujuće vokale i na koji način uobličiti pjesmu da ispada iz nekakvog utabanog, očekivanog kolosjeka. Vidi se uloženi trud, talent, inspiracija koje ne manjka i sviračko iskustvo. Račun je našao svog krčmara. Može se uživati u naplati potraživanja domaćeg i inozemnog prometa.

Naslovi: 1.Jeremija, 2.Glava u zemlji, 3.The ender, 4.Na dnu neba, 5.Daleke vojske, 6.Pustinja, 7.Miran mi bijes, 8.Kako je lijepa, 9.Buđenje (instr.), 10.Revolucija

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 27/02/2023