Nedavno sam spomenuo kuriozitet vezan uz liverpulski bend Plenty koji je tek nakon 30 godina konačno objavio pravi debi album. A tome se istom mjerom pridružuje i ovaj bend Gorana Markova Kneževića najpoznatijeg po radu u sastavu Veli Jože Band. Krčma kod Đure seljaka (u daljnjem kontekstu KKĐS) bio je prvi bend u Kninu koji je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća svirao i stvarao vlastite pjesme. Djelovali su od 1981. do 1983., u cirka 3 godine aktivnog rada stekli su lokalnu popularnost, te reputaciju u Splitu, a djelomice i u Zagrebu. Radili su u dvije faze: sobnoj kada su skladali neke sentimentalnije pjesme i garažnoj kada su odfrljili zvuk drmajući se u energiji. Imali su svega nekoliko nastupa: osim u Kninu, svirali su na Dalmatinskim omladinskim rock susretima 1982. i 1983., te su kao perspektivan bend dali i interview za nekadašnji Polet, a opaska koja se veže uz njihov kratki životni vijek jeste da su ih primijetili i pohvalili članovi Plavog Orkestra koji su tada započinjali karijeru. KKĐS su bili inspirirani new waveom, skladali su brdo pjesama, a osim Gorana (vokal, gitara), postavu su činili Aco Bjedov - Ćimbre (bas), Nikita Opačić (bubnjevi) i fantastični Igor Kmetić - Truba koji je na saksofonu davao poseban pečat, bio je takoreći osnovica svih improvizacija, te je jedini prakticirao slobodne formate. Razišli su se zbog odlaska u tadašnju JNA i na studij u Zagreb, a iza sebe su ostavili demo kasetu koja se vrtjela u zagrebačkom SC-u. Molim vas poslušajte za početak ovu staru snimku gdje je Truba, odnosno Kmetić u prvoj ulogi. Stari demo snimak iz 1981/2/3, ali odmah se zna tko je bio majstor u ovome bendu i zašto su ga neki daleko komercijalniji izvođači uzeli kao saksofonistu.



Goran je nakon studija ostao u Zagrebu i sredinom 90-ih osnovao Veli Jože Band, Kmetić je nakon razlaza svirao površni komercijalni, neubjedljivi i isproducirani pop-rock/rockabilly u splitskim Đavolima (na svim albumima do završnog "Space Twist" 1998.), a raspad bivše velike Jugoslavije i sav onaj rat što nas je zadesio neminovno je primorao Ćimbrea i Opačića da se presele u Beograd gdje i danas žive. No, da ne bi ostalo samo na lokalnoj legendi, Goran se 2013. uputio u Beograd gdje je s bivšim kolegama u studiju Kolarac sa snimateljem Dejanom Vozlićem snimio 10 izvornih autorskih pjesama upravo iz perioda aktivnosti, a one ne bježe mnogo od onoga što se danas zna o Veli Jože Bandu. Istina, tematika kojom obasipa Goran je univerzalna, no kod KKĐS se osjeća onaj cenzurirani pristup kada se nije smjelo javno konfrontirati o socio-političkoj situaciji i kada se sve mahom manje-više špekuliralo igranjem na kartu emocija i ljubavi preko čega se stvarala sofisticirana prizma gledišta na svijet. Sjetite se, svi su tadašnji ex-Yu rockeri igrali na slične štoseve pronalazeći dovitljive stihove da prikažu stvarno stanje, pa se tako ovdje nalazi sijaset tema koje danas nekome neupućenome u ondašnji rigorozni establišment izgledaju benigno poput primjerice uvodnog brzog komada "Istok" u kome se spominje 'krvavi Šat-El-Arab' lukavo insinuirajući nešto sasvim drugo. Nije ovdje odlazak na istok tamo gdje izlazi sunce i gdje su prijatelji, već samozatajna ironija na 'crvene' i političku diktaturu SSSR-a, a tada se o tome nije smjelo niti zucnuti. Zato je pjesma veselog i lepršavog legato akcenta sa skretanjem u pitanje ka vjeri prema Alahu, a za to tada nitko od komunista nije osobito mario sve dok nisi spomenuo Isusa, Boga i kršćansku religiju jer je tada jedini dozvoljeni bog bila partija i komunizam.



Ležernija "Lorca" sa sitnim melodijskim solo vezom je opet svoja priča. Ako znate za sudbinu nesretnog književnika i pjesnika Garcia Lorce, sve je jasno otprve zašto se pojavljuju popratni simboli metak u čaši sangrije, crveni karanfili na košulji i maslenici. Utjecaj Azre, osobito debi albuma, te dvostrukih "Sunčana strana ulice" i djelomice "Filigranski pločnici" evidentni su: Goranova lirika je poprimala goropadne razmjere monumentalnosti i socio-političke angažiranosti kroz primjerice neutaživi poriv tadašnjeg otuđenja i nesklada, dakako to su bile vrlo fine furke koje je Komitet komunističke partije i izabrana komisija za šund doživljavala mahom pozitivnih razmjera brinući se da 'ovoj omladini ništa ne manjka' pritom dozvoljavajući utjecaje sa Zapada, a neki tekstovi ovdje poprilično lijepo zbore blagoglagoljivim riječnikom uljuljkanim u blues baladičnost poput "Provincija spava" sa zrelim opisom kaljuže u kojoj se ne treba buditi, štoviše, preporučljivo je spavati čim duže. Zato i jesmo bili kao Jugoslavija šljakerski narod, naspavan, odmoran, oran i čio za nove radne pobijede, ha-ha-ha...



"Tužna ljubav i vesele pjesme s radija" je umjereni ska čudnovatog teksta o odlasku u Andaluziju, a da je realizirana u ono vrijeme zasigurno bi postala hit poput "Niko kao ja" Šarlo Akrobate ili "Too much pressure" i "Three minute hero" The Selecter koju je zajedno sa svojim crnim otkačenim kolegama pjevala Pauline Black, danas potpuno zaboravljena, nekoć zvrckava i otkačena frikuša i glumica (glumila s Christopher Lee-om u horror-komediji "Funny Men" 1994.). "Reci mi što joj je" nalikuje na hitove Blondie, Pretenders, The Police, Elvis Costella, Undertones, Idola i Filma s prvih albuma, emotivna je i sadrži zamamnu kratku solo melodiju (melodika ili mini-moog?), te je također šteta što nije obznanjena u kurentnom periodu kad je Siniša Škarica u Jugotonu objavljivao prve singlove Zane, Stidljive ljubičice (i čuveni "Mod-deran" Labaratorije zvuka s A hitom "Skakavac joj zaš'o u rukavac"), te kada su Parlament imali onaj a'la The Police debi "Imena i legende", a Prljavo kazalište "Crno bijeli svijet" s nizom sjajnih pop pjesama ("Moderna djevojka", "Zagreb", "Neki moji prijatelji", "Nove cipele"). Baš ova pjesma je pokazatelj neprikosnovenih korijena new-wavea, rock and rolla, mod stila The Jam, pub-rocka i bubblegum popa. Daleko drugačija je "Ti mijenjaš vrijeme" i ne uklapa se u ovaj dosadašnji new wave koncept; mekani je valcer u zabavnjačkom stilu za svadbe i slične manifestacije s melodijom harmonike gošće Sandre Stupar Sinobad i akustičnom gitarom Vojislav Koki Đukića, no ajde, može se pregrmjeti baš i da je izvodi Zdravko Škender ili Mate Bulić. Ništa strašno. Ionako je dio 'sobne' kolekcije benda kad su imali svoje intimne preokupacije.

Ipak, nastavak albuma donosi daleko rockerskije komade: "Imam lošu probavu" otkriva samu prošlost benda koji se volio opijati, mijenjati cure, biti ciničan, a opet je bio kompresiran u Kninu slušajući u nonšalantnim trenucima "Yesterday" (zna se od koga), dok je "Vojska Titova" ubjedljivo najuspjelija stvar s odličnom, ali prekratkom trubačkom dionicom trećeg gosta Bojan Meda Lunga ironizirajući ondašnju ikonografiju i vojske i poniznog vojaka Švejka i Krležinu "Bitku kod Bistrice Lesne" i koješta od onoga čime se punio mozaik sličica u školama o hrabrosti, da ne kažem neustrašivog tandema Mirka i Slavka, te požrtvovnih pionira-bombaša, no u originalu se referirala na čuveni hit Elvis Costella "Oliver's army" (UK no.2) iz 1979. s trećeg albuma "Armed Forces" kojeg su, kao i još neke njegove ploče KKĐS vrlo dobro upili i koristili u izrazu. Zadnje dvije pjesme "Ti ne možeš kao ja" i "Koliko mogu biti sam" su dio nekadašnjeg garažnog opusa, staroj publici jako dobro poznate; prva je brza, druga akustična i pokazuje onaj meni poznatiji dio kad je Goran krenuo sa solo radovima i Veli Jože bandom, a to je bilo mnogo kasnije, tek tamo u 21. stoljeću.

Generalizirati ovu reminiscenciju i Goranov veliki trud da konačno snimi te esencijalne pjesme na jednu hrpu ogroman je poduhvat s obzirom koliki je vremenski period prošao od tada i šta se sve zbilo na relaciji Hrvatske i Srbije, te što se sve ne dešava. Takav samozatajan kakav jeste i kakav je bio, s velikim poetskim potencijalom, a mnogo manjim instrumentalističkim, ostvario je svoj cilj. Vokalno uvijek tanak i šaputav, nespreman na čvršće opstrukcije koje su u rocku potrebne, pjesmama unosi letargiju nebuntovničkog raspoloženja, onog pitkog, ali i nerevolucionarnog, gotovo folk/hippy štiha kad se razmišljalo da se Dylanovskim načinom može mijenjat svijet. Prgavost je u takvim trenucima itekako potrebna floskula, posebno kod ovakvih pjesama s kojima su nekoć baratali. Previše su mirne unatoč nekih zgodnih detalja, no svirački su, nažalost prazne i nedovoljno uzbudljive. Mnogo prostora u ovih 35 minuta zjapi prazno bez solaža, bez improvizacija, bez neke ambijentalno-atmosferične podloge, bez riffova, bez ekscentričnih ispada i eksperimenata na koje su new-wave izvođači bili skloni, naposljetku, energija koju ovaj album prikazuje ima tek mali djelićak one snažne ex-Yu poletnosti, a to je faktor zbog kojeg bend i nije mogao prosperirati na dulje staze jer je očito da momci i nisu previše vjerovali u svoju snagu koju su tadašnji bendovi davali.

Lijepo je sve ovo za čuti, poslušati i analizirati nakon svih tih godina sa snimcima iz pravog studija, ali nadebelo se osjeća gubitak energije koja diže kemiju i koncentraciju. Ako se poslušaju oni njihovi demo snimci s audio kasete iz 1983., uviđa se koliko se toga izgubilo od originalnosti i dakako, prljavosti. Goran je tada bio lucidan pjevač koji je bez ikakvih problema mogao zapaliti ekscentričnošću i ludilom mada nije uopće znao svirati gitaru (prangijao je jedne te iste akorde), bio je nafuran na Šarlo Akrobatu i pjevao je još luđe od Milana Mladenovića i Koje, a Bože moj, tko nije htio tada biti bolji od njih? I ja sam tada počeo urlati jer mi je Šarlo bio najbolji bend u mom djetinjstvu baš kad je u proljeće 1981. objavljen taj neponovljivi unikat energično otkačenog ludila sa smislom "Bistriji ili tuplji čovek biva kad...". Pošandrcao sam od te ploče, a i prvi radovi KKĐS, samo to se ovdje uopće niti 'među redovima' ne naznaje. Fali toga, fali mnogo toga šašavog i izobličenog, a baš je to trebalo prikazati umjesto skuliranog retro soft new-wavea s velikim odmakom od 30 godina. Nema ludila i danas to više nije opasno, kak je rekel' Darko Rundek u "Duhovima": ' bežmo Pišta, još imamo snage za splašit mačku ili pesa, teška su vremena došla, nema tu pakla nit' nebesa'. Šteta što je taj stari materijal u novom ruhu ovako ispeglan i čist.

Naslovi: 1.Istok, 2.Lorca, 3.Provincija spava, 4.Tužna ljubav i vesele pjesme s radija, 5.Reci mi što joj je, 6.Ti mijenjaš svoje vrijeme, 7.Imam lošu probavu, 8.Vojska Titova, 9.Ti ne možeš kao ja, 10.Koliko mogu biti sam

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/10/2018