Da je ovaj album objavljen pred jedno 40-45 godina s nekim drugim nazivom, ama baš nitko se ne bi obazirao na slogan 'rock je mrtav' kad su tada svi bili uvjereni u ispravnost Neil Youngove himne 'hey, hey, my, my, rock and roll will never die'. Ih-oh. Jbga. Rockeri su si sami zakuhali vruću, često zaljućenu kašu međusobne mizantropije i zavisti u kojoj su se pržili hineći i gurajući stare fore. Rock je pokazivao umor, dolazili su novi klinci, punkeri, hardcoreaši, metalci, pa reperi koji su bili dio rock/ blues kulture, pa elektronika i tako dalje, a sve je to bio rock. I onda su se počeli natezati i svađati i koškati i palile su se bljutave disco ploče, počeo se mrziti funk i punk, jedni drugima su kopali jame, a što si ti, neka pederčina šminkerska nafarbana, zakaj se tak oblačiš, kakva ti je to frizura, ubij hašomana, cipelari hipika, samantraj im komade, živjela mržnja, vrag vam mater vegetarijansku pacifističku, vi znate qrc što je prava mjuza... E, pa zato je rock propadao i umirao, pa premda definitivno nije i ima ga još u oho-ho količinama, ovi riječki skoro pa 'supergrupa' stari macani na čelu s gitaristom Let 3 Draženom Baljkom progovaraju o sličnim natezanjima s onog rakursa da je rock kao žanr popušio od cajki, narodnjaka i općenite hipsterske kulture u koju su na ovim prostorima uključene dobro poznate svaštarije prenemaganja u stvaranju novih svjetonazora koji su, na koncu konca, revalorizacija starih iskombiniranih furki.



Shodno naslovnoj pjesmi "Rock je mrtav" očekivalo bi se da je ovaj debi album neka ironija od comedy rocka kad se već spominje Let 3. Ali ne. Dapače, ovo je vrlo ozbiljan, blago zapapren rad s ne previše angažiranih tema. Uglavnom se još u narednom singlu "Minuta" progovara o rockerskoj svijesti nekadašnjeg entuzijazma da rock može mijenjati štošta toga, potom u najkraćoj "Nigdjesvijet", solidnom, ali preblagom pandamu 'idemo nikud' Therapy?, zatim himničnoj, puno čvršćoj,eh, nedovoljno punkoidnoj "Probudi se" s gromkim višeglasjima i eventualno u najduljoj "Indija" gdje se glavni junak pokušava spasiti od svojih poroka odlukom da se otisne na azijski podkontinent u potrazi za pročišćenjem, elem, riječ je o onoj standardnoj tendenciji bijega od urbane zapadne civilizacije i njenih pogubnosti. Stvarčina je uronjena u sentimentalni inat patetičnog obzora tamo negdje između Urbanove "Otrovne kiše" i "Žena dijete" remek-djela s potencijalnim radio šmekom na dulje relacije.



Ostatak tema su uobičajene emotivne melodrame sa čarkama, svađama i nerazumjevanjima u odnosima, skoro praktički na nivou eklektičnog hard-rock svjetonazora, pa je i sam glazbeni stil uronjen u Baljkove čvrste gitarske riffove s dostatno moćnim i uvjerljivim vokalom frontmena Roberta Šuše pomno pazeći na raspon baritona i tenora u ciktavijim dionicama s oktavom-dvije. Pa ipak, stilski se zvuk koncipira na blagim, ujednačenim rock metamorfozama zavisno kako je gdje odfrljena gitara s obzirom da ritam sekcija Vedran Vučković (bas) i Voljen Korić (bubnjevi) nema izraženiju funkciju s nekim slobodnije naglašenim intervalima. "Zanemariva blamaža" se nastavlja na čvršći ogranak new-wavea s daškom groove alter-rocka uz kritički šamar 'velika galama, zanemariva blamaža - ogromna tiraža' (odma podsjeti na one što prodavaše stotine tisuća ploča u sretnijim ex-Yu vremenima), "Kako da..." jezdi malčice iznad srednjestrujaškog prosjeka stare Ri-škole od Grada do Fita, a u mnogim sekvencama se pristojno osjeća ta revalorizacija bliskog pristupa poput melodične "Mudri pauče" što je sveskupa daleko umivenije od Baljkovog matičnog benda. Zadnje dvije balade nose fini gitarski a'la slide laid-back "Kaže da vidi" (duhove) s isuviše nježnim psihodeličnim uplivima, dok je "Čak i mi (Zebra)" premda nadahnuta 'jahanjem zmajeva' i pojačana klavijaturama tek razblažena trip fabula, taman onoliko sofisticirano zataškana da se nikome nedužnom ne bi poremetio kardiogram. U principu, ovo je sasvim prijatan, ali samo prosječno dobar rad koji se po ničemu posebno ne izdvaja s underground strane, a kako se vidi, barem za sada, Ministranti su prepobožni i dovitljivo skrušeni da bi pribjegli direktnim eksplicitnostima, no iza tamjana stoji određena doza otrova, nekome alkaloida, a drugome placebo ništice. Puca na velike komercijalne zgoditke da pokuša pomrsiti račune onim zvijezdama što se šepure po crvenim linoleumima i predugo dobivaju prime-time u radio programima. Napenalen je na poduhvat napada na radio stanice, a tu se ne bih htio upuštati u pijare jer manje-više jako dobro znam kako to sve funkcionira (nikoga ne zanima neki novi bend i album). Želim im sreću da budu široko prihvaćeni, no publika naučena na Bijelo Dugme, Crvenu Jabuku, Bajagu, Parni Valjak, Majke i Gibonnija ne kuži ovu spiku premda nije nikakva alternativa ili teško prohodan, nerazumljiv teren. Takva publika ne konta čak niti jednu pjesmu.

Naslovi: 1.Rock je mrtav, 2.Minuta, 3.Zanemariva blamaža, 4.Nigdjesvijet, 5.Probudi se, 6.Indija, 7.Kako da..., 8.Mudri pauče, 9.Kaže da vidi, 10.Čak i mi (Zebra)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/10/2022