Konačno valjda svijesni da im više ništa ne polazi u kreativnom dizajnu već jako dugo, skoro pa i 20-tak godina s rijetkim albumima i još rijeđim trenucima istinske inspiracije, braća Hartnoll su možda i pred finiširanjem karijere kao Orbital. Uostalom, već su nekoliko puta zaustavljali bend u hiatusu, pa se onda opet vratili predmijenjevajući 'zadnji' album, a evo, ovom prilikom najavljuju još nekoliko, huh, tko zna kakvih izdanja za 2023. godinu. To finiširanje obuhvatili su ovom ogromnom dvostrukom kompilacijom od dva sata i kusurče minuta usporedivši vlastiti dizajn iz originalnih vremena 90-ih kada su zaista bili gotovo nedodirljivi unikati techna, acid-housea, trip-trancea, djelomice i ravea, te još nekih plesnih podžanrova za neverending party tulume i ambijentalne chilli aftere s onime kako bi, po drugim žanrovskim kriterijima mogli, ili barem trebali zvučati u kurentnim vremenima druge-treće decenije 21. stoljeća. Izvukli su dvije nerealizirane pjesme "Smiley" i "Acid horse" još iz najranije faze stvarateljstva od 1989. (ili barem tu negdje prije prvog albuma "Orbital" 1991) kada su startali zajedno sa sukladnom underground house/electro scenom koja se igrom slučajnosti pretvorila s Underworld, Shamen, Aphex Twinom, The Prodigy, The Chemical Brothers i The Orb u eksploziju širokih razmjera, te su u te dvije teme, doduše vjerojatno malo i dorađene, predočili zvuk i stil koji bješe tada aktualan potkrijepivši ga i sa zanimljivim naracijama. Jest, tako i bješe u tim ranim godinama: išlo se na skupnu čagu i poganje s nekoliko tisuća pripadnika armade hedonista house ritmova i sintetičkih opijata, a Hartnoli su bili jedni od rijetkih što nisu svoje synthove zamijenili sampliranjem ploča, traka i zvukova, te šarafljenjem i prtljanjima po amplitudama i miksetama. Uvijek su svirali i stvarali melodije, danas vjerojatno preteške i prezahtjevne za nove generacije Ultre i sličnih fešti za desetke tisuća uživatelja u novim minimalističkim repeticijama i najfriškijim opijatima. Ova prva opisuje upravo mlađahnog Hartnolla koji imaše 20-ak godina; navodno su ga policajci u uniformama pretukli na jednom rave partju kolovoza 1989., pa je pjesma čamila cijelo vrijeme u arhivu zajedno sa snimcima rejevera koji su davali izjave za radio i TV o brutalnosti njihovih Bobbyja po naredbi ekonomskih mešetara, populističkih političara i ministara koji su takve tulume smatrali nepoželjnim jer se na njima nije točila piva umanjujući državni budžet.



Elem, na prvom CD-u su priložili desetak velikih hitova u novim varijacijama kako oni doživljavaju sami sebe nakon 30-ak godina. I to im ide još uvijek dobro i ukusno. "Impact", "Chime", "Satan", "Halycon", "The box", "Are we here" (šteta, nema meni omiljene "Bagpipe style")... još uvijek imaju tog starog sviračko-melodičnog i plesnog žara, mogli bi oni i dalje ovako svirati da imaju inspiracije, a gledajući snimke koncerata unazad desetak godina, oni se i jesu rapidno modernizirali u svim tim starim pjesmama, samo njihov jest problem što su stagnirali i zapostavili novi repertoar.



A drugi CD su te iste pjesme u kojekakvim remiksevima, manje-više poznatih DJ-eva, producenata i glazbenika, mahom electro i techno scene od Duskyja, Tom Middletona, Lone, Floex, Logic 1000, John Tejade, Joris Voorna, Yotto... do najpoznatijih Davida Holmesa, Jon Hopkinsa i Shanti Celeste. I tu se sada uočavaju jasni otkloni što sve ekipa remiksera jeste i nije iskoristila iz originala: neki su gotovo izbacili krucijalne melodije, totalno promijenili tempove, boje, klasične beatove ritam mašina rošadirali mekanim plejadama, a bome i ambijentima, te prozirno suhim dijafragmama i poroznim minimalizacijama, odnosno, od originalnih temelja ostale su većinom tek tu i tamo poneke prepoznatljive, čak i u nekoliko navrata teško rezignirajuće figure poput izobličenja i prebacivanja u fotošopirane negative kojima su odrezane glave i udovi 'čik pogodi tko je to?' efektima zamućenja 'dazed and confused'. Jer, kako god, takva su pravila i standardi suvremenog techna u kome DJ odavno više nije samo puki opslužitelj gramafona, kazetaša ili digitalca, već se igra jednim beatom i suhoparnim efektom stvarajući nadogradnju čekajući po nekoliko minuta na trance eksploziju, šus i druk, ako ga uopće ima potpuno negirajući melodije i klasični smisao za kompleksnu pop pjesmu kakve su Orbital stvarali.

Zato će mnogo ovog remiksiranog materijala tek u blijedim tragovima podsjetiti na originale uputiti ih u današnju stilsku percepciju muzikanata koji preziru analogne synthove i nedaj Bože bas gitare, pa i ritam mašine. Ovi novi oblici i izvedenice uz svu dovitljivost remiksera nemaju iskonsku čar i djeluju poput nemaštovitih imitacija; u osnovi daleko je to od one profinjene ljepote elektronskih ritmova i melodija često začinjenih rock manirima (ne zaboravimo da su svojevremeno znali samplirati i opake punkere od Crass do ekscentričnih Butthole Surfer), tako da su mnogi remiksevi pali u dvodimenzionalnoj konfiguraciji pokazavši da je duh Orbital daleko jači poput znanosti spram laičke potrage za adrenalinom u skromnim referencama.

Naslovi: 1.Smiley, 2.Acid horse, 3.Where is it going (feat. Stephen Hawking), 4.Impact (30 years later and the Earth Is Still Burning Mix), 5.Satan (30 something years later mix), 6.Chime (30 something years later mix), 7.Halycon (30 something years later mix), 8.Belfast (30 something years later mix), 9.The box (30 something years later mix), 10.Are we here (Dusky mix), 11.The girl with the sun in her head (Floex remix), 12.Halycon & On (Logic 1000 mix), 13.Belfast (ANNA Techno remix), 14.Impact (John Tejada remix), 15.Chime (Octave One remix), 16.Halycon & On (Jon Hopkins remix), 17.Are we here (Shanti Celeste remix), 18.Belfast (Yotto remix), 19.The box (Joris Voorn remix), 20.The girl with the sun in her head (Lone remix), 21.Impact - Rich NxT remix (edit), 22.Chime (Eli Brown remix), 23.Belfast (David Holmes remix), 24.Belfast (ANNA ambient remix)

Ocjena CD 1 (1-10): 8
Ocjena CD 2 (1-10): 6

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/08/2022