Orbital se znatno promijenio u zvuku donoseći 'wonky' = elektronsku plesnu igru 'iskrivljenih' zvukova. Blisko harshu. Pop harshu.

Jedna jedina stvar koja je vjerojatno mučila sve obožavatelje ovog nekad vrlo popularnog dvojca, nakon što je isplivala vijest da ponovno rade, bila je - mogu li napraviti lošiji album od "The Altogether"? Novi album nakon 8 godina pauze objavljen je 2.IV. 2012. i Bogu hvala, nije komercijalno vrludanje. Premda album otvaraju dvije teme, "One big moment" i "Straight sun", koje ne mirišu na dobro prizivajući u sjećanje onu "The Altogether" svaštariju (čak su se poigrali i s revalorizacijom ravea/trancea), ostatak materijala lagano klizi u veoma domišljate kreacije. Prvo, tu su dvije već ranije objavljene teme - laganija "Never", pod primjetnim utjecajem dubstepa, i singl sa Zolom Jesus "New France" u kojima su pokazali da kreću u jednom sasvim novom smjeru (ruku na srce, uloga Zole je čisto ambijentalne prirode). Doduše, 'novina' se još uvijek ne primijeti toliko vidljivo na ovom prvom dijelu albuma; one prave tajne otkrivaju se tek u petoj, najduljoj kompoziciji "Distractions", gdje uz svoje dobro znane melodijske gradacije pletu mrežu eksperimenata. Na početku su to fini staccato tonovi, a kasnije vrlo grubi elektronski 'wonky' (iskrivljeno-klimavi) efekti koji svoje temelje uvelike imaju u harshu. Naravno, braća Hartnoll nikada nisu rabili čiste, eksplicitne uzorke koji bi upućivali na postojanje očitih utjecaja; oni su uvijek vješto znali sofisticirati tehnološke fragmente prilagođavajući ih svojim načelima, pa su primjerice "Stringy acid" komplemetarno spojili u fuziju svoje stare ljubavi - acid-housea s tim 'ćaknutim' wonky efektima. Ova vrlo plesna skladba nošena je zvonkim melodijama i uvrnutim, migoljavim 'vamo-tamo, gore-dole, levo-desno' zvucima od kojih nastaje pravi kolažni kaleidoskop psihodelije. I naravno, nakon toga kreće pravi Orbital 'drajving' na posve nov način - "Beelzedub" je moćan i trom dubstep u kome se braća igraju s 'uvrtanjem' zvukova kojima reguliraju gotovo industrial melodije koje, primjerice, nisu daleko od onoga na što su nas naučili novosadski DreDDup (kompozicija se u svojem drugom dijelu ritmički pretvara u d'n'b), a pravu raskoš pružaju u najoriginalnijem komadu, naslovnoj "Wonky" (uz gošću Lady Leshurr na vokalu) gdje taj 'iskrivljeni' efekt najočitije dolazi do izražaja. Na ogoljenu strukturu kompozicije koju čine samo ritmički efekti, Orbital su se do mile volje poigrali eksperimentima iskrivljujući popratne minimalističke zvukove staccato synthova koji gotovo da zvuče poput šumova kratkovalnih radio stanica pomiješanih s elektro-akustičnom školom klasične glazbe dok se gošća Lady Leshurr razvaljuje u urnebesnoj hip-hop utrci za najbržu žensku repericu. Štos je naime vrlo plitak i jednostavan, ali iznimno efektan i kao takav stoji kao potpuno nov u Orbital izrazu. To do sada od njih još nismo dobili. Posljednja "Where is it going?" uz obavezne 'wonky' efekte i naglašen plesni 1/1 ritam povezuje klasični rave i ugodne techno intervale s bogatim laid-back harmama, te nosi idilu prijatnog eksperimenta, ali naprasno završava bez 'grande finala' ili nekakvog 'outra'. Jednostavno je 'odrezana' baš u momentu kada se čini da Hartnolli tek trebaju razvezati čitavu priču...



Eh, sad što smo dobili nakon 8 godina pauze? Svjesni da je njihovo vrijeme prošlo, Phil i Paul su se odvažili da uz neke svoje prepoznatljive synth manire i plesne ritmove uskoče u eksperimente koje još očito nisu dovoljno savladali da bi iz njih izvukli nešto daleko konkretnije. Kod njih je oduvijek sve bilo lijepo i ugodno, šminkerski posloženo za đusku, instrumentalizacija im je ionako bila najjači i najinteligentniji adut, a u onim starim danima slave sredinom 90-ih imali su i angažirani revolt kojim su postigli najveće uspjehe, a ponavljati takve formule danas uistinu više nema smisla. Zato su otvorili jedno sasvim novo poglavlje u kojem još uvijek ne znaju šta su to točno napravili, a po svemu ovome, "Wonky" pomalo djeluje kao ona njihova rana faza prvog i drugog albuma kada su se 'tražili' u izrazu. Na svu sreću, izbjegli su onaj prokleti sindrom pop-pjesme od 3-4 minute, dozvolili su da se kompozicija razmaše, ali nisu otišli u dubinu (niti jedna pjesma nije kraća od 4 i pol, ali niti dulja od 7 minuta). A to je jedina mrlja ovog djela.

Kad se samo prisjetimo kakve su prekrasne elektronske simfonije radili, "Wonky" (p)ostaje simpatičan album bez dorečenog pečata. Nadajmo se da će nastaviti s radom, pa bi, ako bude sreće, na narednom djelu morali i trebali pokazati što se s tim wonky efektom sve može postići. A oni to mogu, uvjeren sam.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/04/2012