home > mjuzik > Monsters Exist

kontakt | search |

ORBITAL: Monsters Exist (ACP, 2018)

Braća Hartnoll su nakon prošlog albuma "Wonky" odlučili po treći puta u karijeri staviti Orbital u stanje mirovanja s mogućnošću da više uopće ne rade pod tim imenom jer su ionako do sada ispucali sve što su imali. Posvetili su se svojim solo radovima, no ipak su smogli neku inspiraciju, a tko kaže da između njih nije bilo frcavih stvari i nesuglasica, jer kako tvrdi poslovica složna braća kuću grade, tako je isto mogu i rasturiti.
[  ]

A onda je evo, došao ovaj deveti studijski album na kome je od početka sasvim jasno da više nemaju onu kreativno jaku inspiraciju kao u 90-im odradivši ga površno i poluzainteresirano. Nisu oni više zadubljeni u driverski tretman psihodelične trance instrumentalizacije od po desetak i više minuta; jedina duža kompozicija je singl "P.H.U.K." (please help United Kingdom) od nepunih 8 minuta, a tu se sasvim izgubio onaj nekadašnji čar improvizacija i eksperimenata koje su posve izbacili iz vlastitog resursa još na onom neubjedljivom i blijedom pop albumu "The Altogether" početkom 21. stoljeća kad su imali najbolje predispozicije za generalni kreativno-komercijalni uspjeh nakon velebnog i po mnogima najboljeg rada "The Middle Of Nowhere" (1999). Tek nekoliko sampliranih vokala i naracija ("The raid" i lagana završnica "There will come a time") bez ikakve angažirane ili malčice poluangažirane osnove koja bi po nečemu dala naznačiti ovako pretenciozan naziv albuma o nekom čudovištu (samo kojem?) još su jedina slabašna poveznica s prepoznatljivim im stilom, a povremeni kompleksniji aranžmani nisu dostatno čvrst pokazatelj za nekim novim ažuriranjem cjelokupnog pristupa. Valjalo im je u ovim sve većim pauzama od albuma na album izvršiti cjelovit generalni remont; doduše, to su postigli sa spomenutim "The Altogether", ali u vrlo plitkom pop aspektu tek malčice ga produbivši na "Wonky", no ovako kako jeste, definitivno su se začahurili u kraće pop obrasce s kojima je upitan daljnji prosperitet, a uopće i njihova sama volja za zajedničkim radom.



Kao i po običaju, oboružani synthovima, tehnologijom i vrsnom produkcijom, zvuku se nema što predbacivati, no samom konceptu i izričaju štošta. Devet kompozicija ne donose onu prepoznatljivu amblematičnost melodijskih vožnji koja se očitava tek u još jednom, umjerenom singlu "Tiny foldable cities", koji put i na još ponekoj kompoziciji poput također umjerenog đuskavog ritma "Vision OnE", elem pjesmama koje bi u onim sretnim i slavnim danima mogle proći samo kao b-strana nekog singla ili dopuna EP-ija nisu neki jači zalog za favoriziranje, a potpuni nedostatak neke zvrkarije i zafrkancije kakve su redovito isporučivali (barem jednu po albumu) znak je da su preozbiljno i prekomercijalno ušli u formiranje osnovne infrastrukture koja se u globalu gledajući doima hladnom i proračunatom. Doda li se tome i nepotrebni upliv u contemporary r'n'b s elementima dubstepa u temi "The end is nigh" očito je da im je originalnost posve zatajila u srazu s kurentnim pop trendovima.
[ Orbital u studiju ]

Orbital u studiju

Umjesto da se koncentiraju na ono što su odvajkada najbolje radili, sav zbrkani i nedorečeni pristup pokušali su nadoknaditi raskošnim 'deluxe' izdanjem s bonusom od čak 8 pjesama kao da planiraju sve skladbe objavljivati na singlovima s pratećim b-stranama. A i to je upitno s obzirom na današnju potrošnju njihovih pjesama u radio eteru i po diskotekama, odnosno DJ partyijima, dok se uspjesi na top listama više ne mjere onim pozicijama na UK top-20, pa niti top-40. Eto, u ovom vremenu kada od elektronske plesne glazbe vladaju EDM, IDM, dubstep i indietronica, braća su se potpuno prepustila vlastitom oportunizmu kao da su bend na početku karijere istraživajući mogućnosti nekog starog retra u svrhu mamca za neki ciljani auditorij. Samo nije baš najjasnije koji bi to auditorij trebao biti: oni stari fanovi iz 90-ih danas nemaju više 20-tak godina, techno/ rave groznica je odavno prošla, house ritmovi što se nalaze na bonus skladbama malo koga će upecati, a nove generacije imaju svoje daleko mlađe i vizualno primamljivije žanrovske electro/ dance idole i traže od ovakvih performansa nešto skroz drugačije. Kraće rečeno, Orbital su se zapleli u neinventivnosti i nefleksibilnosti ne ponudivši ništa posebno uzbudljivo, a još manje inovantno obrativši se samo onom dijelu vlastite publike koja prema njima gaji nostalgiju i još tanke nade da braća umiju iznenaditi intrigantnom kompozicijom. Generalno gledajući ne umiju. I ne treba biti previše sumnjičav: ovo im je možda uistinu posljednji album pod tim imenom jer apsolutno više nemaju elan i kreativnu snagu. Odavno su rekli što su imali.

Naslovi: 1.Monster exist, 2.Hoo hoo ha ha, 3.The raid, 4.P.H.U.K., 5.Tiny foldable cities, 6.Buried deep within, 7.Vision OnE, 8.The end is nigh, 9.There will come a time, 10.Kaiju (bonus), 11.A long way from home (bonus), 12.Analogue test oct 16 (bonus), 13.Fun with the system (bonus), 14.Dressing up in other people's clothes (bonus), 15.To dream again (bonus), 16.There will come a time (bonus), 17.Tiny foldable cities (bonus)

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 14/09/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの

SIGH: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの (2018)

| 08/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: II

WIZARD OF STONE MOUNTAIN: II (2018)

| 04/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Anatomia de la Vacuidad

LUCAS ALVARADO: Anatomia de la Vacuidad (2018)

| 03/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Tihi dogovor

MATEJ KRAJNC: Tihi dogovor (2018)

| 30/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Yoga, EP

SCHLAASSS: Yoga, EP (2018)

| 27/11/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*